gurwoman

ponedjeljak, 22.11.2010.

Bloger plete mrižu svoju...

O konobi Batelina (Banjole, nedaleko od Pule, bliže Premanturi) dosta se pisalo, u rasponu od hoch Butkija, narodskog Renea pa do vinske braće po peru. I svi su složni u iskazima oduševljenja. Tako da bi bio promašaj kad bi ovo bila još jedna klasična restoranska recenzija u rubrici Patrola Okusnog Pupoljka. Radije da još malo filozofiram nastavljajući se na ne tako davan post o tome što istinsku konobu čini konobom. A Batelina je školski primjer i, nažalost, vrlo usamljena junakinja, nešto kao Rosa Salvaje. Krenimo neredom:

- Prvi i glavni preduvjet je ispunjen. Konoba je u rukama jedne obitelji. Tata lovi ribu, sin kreira jelovnik i kuha, uz pomoć ženske čeljadi. Sin i glavni meštar David Skoko, osim što je simpatičan i pristojan, ali nimalo uštogljen, spretan s nožem i radi čudesa s ribom, istodobno je i naočit momak ugodne rokerske vanjštine. To je svakako činjenica kakvu muški recenzenti prešućuju, ali meni nije mogla promaći. U kuhinjicu sam slobodno mogla zaviriti na čestom proputovanju od stola do WC-a i bio je gušt gledati svekrvu i majku kako svaka u svom malom kutku teritorija kuhaju, miješaju, peku, a sin/zet sve dirigira. Nekako se nadam da obiteljske svađe na mjestu punom oštrih noževa i tvrdih tava i nisu česta pojava.

- Konoba radi samo navečer. Što bi značilo da su na prvom mjestu kvaliteta i guštanje, a ne trka za profitom. A kad tome dodamo i veliku popularnost izazvanu što gorljivom usmenom predajom, a što medijskim hvalospjevima, treba imati na umu da Batelinu u sezoni treba rezervirati dugo, dugo unaprijed.

- Tako mi LDL kolesterola, pa ovdje nema ćevapa ni pizze! Ne samo to, nema ni bifteka, ombola, žgvaceta i sličnih obaveznih pripadnika mesne sekcije jelovnika gotovo svake istarske gostione koja se kiti nazivom konobe. Riba, riba i riba (dobro, uz mekušce, rakove i školjkaše), ali pazi ovo - vrhunac ponude nije oborita riba na gradele! A, ne! Ovdje se štuje apsolutno sve izvađeno iz mora, a pogotovo manje isfurana i cijenjena riba, ona koja bi, da je more američka srednja škola, bila predmetom sprdnje i maltretiranja od strane zubaca i brancina koji se šepire okolo u bejzbolaškim jaknama i hodaju s oradama navijačicama. Izazov je uzeti najbanalniju ribu i izvući iz nje najbolje tako da može parirati razvikanim specijalitetima. Primjer koji me odvalio kao šamar: šparići na štapiće!

(sliku bez pitanja maznula s Vinske priče)

Najfascinantnije mi je da je izvedba, kreativnost i kvaliteta kuhanja na razini nekog znatno pretencioznijeg fensi restorana koji žudi za Michelinovim zvjezdicama kao Stavros za izvorom vječnog botoksa, ali iskopirana i pejstana u malu konobu daleko od žiže zbivanja, u kojoj se lako mogu zamisliti kako sjedim u trenirci, a da me nitko poprijeko ne gleda. Neću u detalje, ali naš stol te ugodne jesenske večeri izgledao je kao pokretna traka najslasnijih morskih zalogaja: pašteta od ugora, tartar od palamide, marinirane trlje, inćuni, srdele na savor, rolice iverka sa sezamom, tjestenina s butargom (ikrom), kapesante na buzaru, miješani brudet... A tek deserti od kojih bi se i viđenije ZG slastičarnice postidjele...
Mentalna bilješka mnogim wannabe-konobašima: Ribu ne treba prepeći do iznemoglosti da bi bila ukusna (pa onda zamaskirati uljem i češnjakom), upravo suprotno.

Leđni dio palamide pečen kao najfiniji biftek:

- Ovaj potez meni je genijalan, ali razumijem da će mnoge pokondirene tikve zbog toga pljuvati Batelinu. Drže samo lokalna vina. I to čak i ne sve perjanice istarskog vinarstva nego one, uvjetno rečeno, 'manje komercijalne'. A cijene butelja ne samo da su user-friendly nego su fenomenalne. Za stotinjak kuna svatko si može priuštiti odličnu malvaziju i to bi trebala biti sveta misija svakog ugostitelja. Dakako, i izbor domaćih rakija baca u delirij, ali ne nužno tremens.

- Ambijent jednostavan, topao i simpatičan, ugođaj kao da ste kod nekog doma. I vatrica pucketa na ognjištu. Glazbena kulisa neočekivano fantastična. Inače navikla da bolje konobe, dakle one koje ne vrte Narodni ni Gibolivera, kao vrhunac i dokaz istančana ukusa nude Cesariju Evoru ili Noru Jones, ostala sam paf meni nepoznatom, nenametljivom i ugodnom jazzy-ethno-gipsy mješavinom koja se savršeno sinkronizirala s radom želuca. Da, ja sam jedan od onih pacijenata koji primijete (i najčešće oštro kritiziraju) najprigušeniji saundtrek čak i prilikom jednominutne kupnje peciva u kvartovskom dućančiću.

- A sad ono najbolje - cijena. Prava sitnica, rekli biste da vas pita Bing. Naša atipična družina pojela je bez pitanja sve što se nudilo, od hladnog predjela do deserta, i popila podosta raznih butelja, uključujući i čašu pjenušca (Misal, naravno) za aperitiv (osim stanovite primitivke koja je trgnula rakiju), a to oralno zadovoljstvo koštalo je jedva 350 kn po glavi, s tringeldom. Zamislite koliki bi onda ceh otprilike napravili normalni ljudi normalnih kapaciteta. Nezamislivo!
Eto, to je pošten posao i to je ono što bi trebalo zlatnim slovima pisati u Zakonu o konobama.

Ovo je ipak preraslo u polurecenziju, a zapravo htjedoh pisati o razlogu i revolucionarnoj pozadini okupljanja u Batelini. I da više od nikog nisam čula da moderna tehnologija otuđuje i udaljava ljude. Social networking iliti mrežarenje interesnih skupina predivna je stvar koja može izroditi prijateljstva čvršća od rutinizirane opipljive svakodnevice. Hvala ti, Marče Zuckerberže! Naša mlada i nejaka enogastro blogerska scena uspjela se u ovo malo vremena svoje aktivnosti nanjušiti i virtualno sprijateljiti pa je bilo samo pitanje logistike i trenutka kad će se odvažniji od nas i uživo okupiti za stolom ter šankom. Zahvaljujući providnosti Vinopričaša taj se povijesni događaj zbio eto prije tjedan dana na najidealnijoj mogućoj lokaciji. Ne znam za druge, ja sam imala osjećaj kao da se okupila grupa geekastih superjunaka (moja moć, hm... superregenerirajuća jetra? želudac bez dna? nadljudski apetit?) koji su se do tada poznavali samo pod tajnim identitetima, a sad su napokon skinuli maske, rukovali se i predstavili pravim imenima. Osim već spomenutih ljudina od domaćina te moje omalenkosti bili su tu Manjada i Gastrolada uz nekoliko pridruženih neblogerskih simpatizera, a nažalost samo duhom i slavna Eno-Gastro-Mama te legendarni Vinopija.
Kakva Kukuriku-koalicija, mene Batelina-koalicija vodi u bolju budućnost!

Uz prigodnu kapljicu, naravno.

(Ovo je već s after partija, ali to je neka druga priča...)