gurwoman.blog.hr

ponedjeljak, 19.11.2012.

Jesenska pivoterapija

Po Danteu, sad sam s 35 na pola životnoga puta. Za rano lansiranu pivopiju, to je već jedan sasvim pristojan staž. Moj pivski ukus imao je vremena fluktuirati i evoluirati na razne načine. Počevši od samih prapočetaka, kad bi mi starci na dugim karavanskim vožnjama na more, u doba prije autoputa, na obaveznom stajanju na pola puta, negdje oko Plitvica, više iz zajebancije dali gutljaj-dva obaveznog velikog Nikšičkog koje su redovito dijelili. A tad još ni menstruirala nisam! Poput mene same, moj pivski ukus tijekom godina na bližim i daljim putovanjima širio je horizonte i učio nove finte (terenska nastava u Pragu, Dublinu i Londonu - neprocjenjivo). Informirao se, razmjenjivao iskustva, padao pod utjecaje, upijao od drugih... Bilo je tu raznih pokušaja i pogrešaka (mladenačko eksanje pive - jako loša stvar), ali sve je to dio pivskog odrastanja. Pokrili smo širok teren od mlakog Ožujskog preko vijetnamskog bia hoija do Chimaya, iako je to vjerojatno tek vršak vrha velike sante piva koja pluta svijetom. Srećom, davno sam naučila onu staru, univerzalnu i provjerenu istinu: život je prekratak da bih pila loše pivo. Ne nalazim ništa snobovsko kad kažem da već dugo ne mogu podnijeti većinu uobičajenih masovnih, u svim dućanima prisutnih urinolikih pivuljaga. Doduše, i one su bolje od užasa koji se kod nas toči na koncertima, ali to je mazohizam koji upražnjavam jer nemam izbora, a i bol je ublažena cijelim tim društveno-zabavnim kontekstom (jedina iznimka koju pamtim, za gotovo prolaznu ocjenu, bilo je točeno Staročeško na White Stripesima u Staroj klaonici).

Kao što je majčinstvo preokrenulo cijeli moj svemir, tako se i odnos s pivom zatresao. Otkad sam mater, intolerancija na loše pivo dosegnula je svoj vrhunac i postala sam još drčniji pivski fundamentalist. Nakon 34 godine života u egocentričnom sustavu i primarnog zadovoljavanja svih svojih potreba, odjednom imam za sebe samo sat-dva navečer da se opustim i resetiram. Pivo je tu obavezan asesoar, dio rituala i nešto čemu se radujem i što željno iščekujem od jutra. Ne, nisam kroner, zaboga - riječ je o jednoj maloj pivici. Za dozu B vitamina, za laku noć i za dušu. Budući da je ta jedna pivica sad poprimila mitske dimenzije i ogromnu simboličku vrijednost, itekako je važno da mi prija. I još k tome, kako je zadnjih skoro 17 mjeseci moje pivarenje drastično prorijeđeno te uz to bilježimo i nagao nedostatak sadržaja koji pivo čine zabavnijim, a okusne pupoljke opuštenijima (tipa dobro društvo, tulumčaga, roštilj i slično), nije ni čudo da je nepce postalo konzervativnije. Recimo, nekad bih rado popila Zlatni Pan i prijao bi mi, a danas ga pljuckam nakon 2-3 gutljaja. Isto se počelo događati i s Ožujskim Amber, jedinim prihvatljivim produktom iz Ilice 224. U lokalnom Konzumu više ne mogu naći ništa pitko. Dakle, izbor večernje pivske poslastice iznenada je puno uži, a pronalazak iste mukotrpniji i izazovniji. Pa ću zato, ničim doli skribomanijom izazvana, podijeliti svoje trenutačne favorite i popratne impresije.

1. Crni Gosser
Idealna pivica za prohladne jesenske večeri uz dobru seriju. Prigušeno dimno karamelasta, tek toliko da nos ne odvlači pozornost grlu, s finim ekstraktom, ali nimalo teška ili žuhka. Dugo drži i ne hlapi. Pivo za svakodnevnu relaksaciju.

2. Mrki medvjed - Medvedgrad
Najbolji value for money među domaćim pivima, vlastita proizvodnja zagrebačke mikropivovare Medvedgrad. Kupite kod njih litrenu flašu i onda je po želji rifilate. Okej, ne rade pivo za posebne prilike da padneš u nesvijest od bogatstva bukea nego lagane i vodenaste mješavine za svaki dan. Ali bar je prirodno, friško i nepasterizirano, nije proputovalo pola svijeta da bi došlo do vas, nije stajalo mjesecima u neadekvatnom skladištu i nije po nekoj bjelosvjetskoj licenci napravljeno iz praška ko Cedevita. Od njihovih pet vrsta sad mi najbolje paše ovo rezano, s 12,5 % ekstrakta i samo 4 % alkohola. Pivo za popodnevnu siestu ili kao pratnja jelu.

3. St. Peter's
Obožavam ovu šmekersku pivovaru i njezine elegantne aleove otkad sam ih otkrila u Londonu, a onda su se brzo proširili i kod nas. Skupa fina organska pivca u ambalaži koja izgleda kao da ih je još stari Dickens pio, a zapravo se rade tek od 1996. U ponudi je desetak flaša, od žestokog crnog Cream Stouta do zlaćanog Golden Alea. Padam na dupe od njihovog Honey Portera, karakternog i pitkog tamnog engleskog piva s ekstraktom meda, koji daje fenomenalan njuš, a ne kvari okus nepotrebnom slatkoćom. Definitivno pivo za kad se želiš počastiti nakon naporna dana.

4. Ne tako razvikani Česi
Hvala nebesima, osim divnog ali preskupog Budweisera po supermarketima, u Zagrebu se nudi i zadovoljavajući izbor odličnih čeških piva iz manjih pivovara. I to često smiješno jeftino. Bernard, Demon, Vevoda, oš svijetlo, oš tamno. Pivo kakvo treba biti. Da klizi i da osjetiš polje ječma i hmelja u ustima, a ne gorčinu, ustajalu kiselu kišnicu i metalni aftertaste. Po ove divote treba redovito ići u Kuću piva na Trešnjevci. Pivo za kad ti se baš pijucka i želiš fino cuclajući gasiti žeđ.

5. Schneider Weisse Tap 7 Unser Original
Kad sam ovo prvi put probala, nisam vjerovala da sam stvarno pronašla pivo za pijedestal, pivo koje će napokon biti konkretan i jedinstven odgovor ako mi netko u leksikonu postavi pitanje "koje ti je omiljeno pivo". Mislila sam da ću tragati za njim čitav život, a ono me cijelo vrijeme čekalo u Bavarskoj. A susreli smo se u gore spomenutoj Kući piva. Pšenično i aromatski užasno bogato, a tako baršunasto i savršeno uravnoteženo. Ima nešto u tom izvornom receptu iz 1872. Pivo koje si pokloniš kad se želiš razmaziti i reći si "volim te".

6. O'Hara
Ovi ljepotani iz irskog Carlowa proizvode se relativno kratko, a već su mi uspjeli zasjeniti i božanstvo Guinness. Irish Stout je čistokrvni Irac, gust, kremast, mirisan, ekstraktan, bogat, možeš ga žlicom jesti, a Irish Red prpošna crvena zavodnica vedre naravi, vitke linije, ali duboke arome. Je malo skuplje, ali vrijedi. Pivo za samoću, kontempliranje i polumrak.

7. Bruegel Amber Ale
Napokon i nešto belgijsko, bio bi red. Iako, ruku na jetra, nisam baš verzirana i ne volim većinu Belgijanaca koje sam imala prilike probati. Ubijte me, ne pijem rado ni Kwak ni Duvel. U tom kompliciranom belgijskom pivskom univerzumu jedno mi ime ipak iskače. Bruegel. Da, kao slikar, iako ne vidim vezu. Jantarno pivce, istodobno pitko i lagano kao svijetla piva, a opet aromatično i kompleksno kao tamna. Već kod prvog guca svaki put pomislim na isto - putar! Pivo za kad želiš nešto drukčije.

Čirs!

Pivaranje nekad, vani, na otvorenom, kad i gdje želim:

Pivaranje danas, navečer kad mlado zaspi, doma, cuclam sama u tišini i mraku:

19.11.2012. u 10:28 • 2 Komentara • Print • # • ^

utorak, 09.10.2012.

Klub neliječenih kroasanoholičara

Da sam na prvom sastanku kluba kroasanoholičara, uvod bi bio: Ja sam Gurwoman i ovisna sam o kroasanima. A svi bi ostali veselo u zboru uzvratili "Zdravo, Gurwoman" i podržali me toplim pljeskom... Da, proživljavam bizarnu životnu epizodu ovisnosti o kroasanu, i to ne bilo kojem nego onom najopakijem - s čokoladom. Koji nikad prije u životu nisam jela, bar se ne sjećam. Mislim da mi je to neka zakašnjela psihofizička reakcija na trudnoću i nadoknađivanje čudnih prehrambenih fiksacija. I jednostavno previše vremena provodim u pekarnicama, koje su razasute posvuda duž mojih svakodnevnih maratonskih šetnja s mladunčetom u kolicima. To se prije ili poslije moralo dogoditi. A dobro, bolje i kroasan nego mastan burek, otužna piroška ili gnjusna šaumrola. A da ugodno i beskorisno pretvorim u ugodno i korisno, dala sam si sveti zadatak pročešljati sve pekarnice i napraviti veliki test zagrebačkih čokokroasana. Testovi su sad in pa plovim na tome valu. Mislim da je moje kroasansko djevičanstvo za taj zadatak prednost jer nisam opterećena nikakvim mišljenjima, stavovima, očekivanjima, uspomenama. Imam samo neki ideal kroasana, kojem se u stvarnosti vjerojatno nitko neće približiti. Evo dosadašnjih neznanstvenih spoznaja, nasumičnim redoslijedom. Napominjem da sam sklonija provjerenim brendiranim lancima pekara nego malim lokalnima. To je možda averzija koju vučem iz otužnih devedesetih kad su lokalne pekare osim kruha nudile samo slance, buhtle i premasne bureke, eventualno i kriminalno loše pizzete, a sve s istim najjeftinijim bijelim brašnom.

1. MLINAR
Dizajnerski kroasan za šminkere, izgledom odudara od svih ostalih jer osim punjenja ima i čokoladne prstenove utkane u tijesto - efektno. Tijesto solidno, lista se. Punjenje srednje bogato i ukusno, ali standardno, ne izaziva vau. Unutra stavljaju još nešto jer ovaj kroasan ima dodatnu aromu kao nijedan drugi. Podsjeća na liker Grand Marnier, ali naravno da nije. To mu daje jafastu notu. Sve u svemu, ziheraš, bestseler, ali meni možda malo prenacifran, previše se trudi. -4

2. DINARA
Dopingirani kroasan za čokoholičare. Iznenadilo me kad sam ga naručila, a teta je rekla da ga ide napuniti pa nestala - ?! Uglavnom, na licu mjesta uštrcaju u kroasan gomilu nekakvog nuteloida. Pohvalno, ali malo ipak tu mač. I zasereš se skroz. Tijesto ukusno, alo nedovoljno listavo i putrasto. Nisam još načistu što da mislim. Ali ne bih ga mogla svaki dan jesti.

3. PEKARNA MILAKOVIĆ (jarunski plac)
Iznenađenje od nebrendirane lokalne pekarnice. Tijesto domaće i buhtlasto, ko križanac između kroasana i kifle. To ne volim, iako nije nefino, a i dobro zasiti. Ali punjenje me osvojilo! Bogato, ne goli šećer i zrnato, kao kad doma radiš punjenje za čokoladne palačinke. Najbolje punjenje za sada. 3+

4. KLARA
Kroasan koji ispunjava svrhu, ali ne nudi nikakvo uzbuđenje. Predvidljiva konfekcija. Dobro, to je i očekivano od megapekare. I tijesto i punjenje su školski, ali nekako bezdušno. 3

5. DUBRAVICA
Možda najbolji odnos kvalitete tijesta i punjenja. Tijesto je mekano i listavo, iako ni približno kao ideal kroasana, a punjenje kvalitetno i količinski baš kako treba. Možda mu fali malo vieš karizme, ali za sada je best buy. 4

6. PEKARNA STIL
Nemaju kroasan od čokolade! U 21. stoljeću! Stvar samo mrvicu ublažavaju korektna bučnica i sasvim jestiva međimurska gibanica zatočena u lisnatom tijestu.

7. PAN-PEK
Najveće razočaranje. Kroasan je povelik i to odmah budi sumnju. Rogovi su mu umočeni u jeftinu čokoladu, tijesto je konfekcijski bezlično, a punjenje kao oni loši preljevi za sladolede u slastičarnicama na moru iz djetinjstva. Želudac je pun, ali u duši ostane praznina. 2

8. PEKARNA CROATIA
Iako je ovo mini lanac na zapadu grada, nekako mislim da postoji još sijaset autonomnih pekarna s ovim neorginalnim imenom. Da su face, davno bi se preimenovale u Dinamo. Kroasan je štedljivi recesijski mediokritet, iako korektnim vanjskim izgledom nagovještava više. Tijesto jest prozračno, ali nekako jeftino brašnasto, a punjenje je manjkavo i dosadno. 3

9. HORAK
Kako je Horak zapravo slastičar, a ne pekar, očekivano je kroasan više kao kolač nego pecivo. Veličinom svakako opravdava visokoh 8 kuna. Tijesto ima domaći štih, podsjeća na svekrvine kiflice sa sirom, i fino je, ali nema veze sa strukturom kroasana. Punjenje je pun pogodak, bogato i gusto, moglo bi se samostalno jesti kao krema ili mazati na kruh umjesto nutele. Sve u svemu, zadovoljavajuće, iako daleko od školske definicije kroasana. -4

10. FRUMENTUM
Gomile raznih malih svadbenih kolačića, buhtli i lisnatog, a kroasanu ni traga! Velika packa.

Žalim, nema slika. Uz istovremeno manevriranje kolicima, bebom, mobitelom i kroasanom, nešto sam morala žrtvovati. Ne mislim na ovome stati, jasno. I cijenit ću dobru dojavu ili savjet. Do idućeg kroasana, pozdrav!

P. S. Inače mi je ovo jubilarni 200. post!

09.10.2012. u 10:43 • 3 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 23.09.2012.

Bebu pod ruku pa pravac restoran!

Em inače volim mlatiti okolo po restoranima, konobama, gostionicama, bistroima, tavernama, prčvarnicama itd., em me sad otkad imam mladunče i nemam vremena spašava ako mi netko drugi skuha i donese na stol, a ja moram samo ubaciti u sebe. Dakle, neminovno je bilo prije ili poslije krenuti s bebom po restoranima, koliko god se to isprva činilo zastrašujuće i nemoguće, što s logističke strane, što zbog nemoći i neugode kad derište počne beskompromisno cendrati i vrištati usred ograničenog prostora koji dijeliš s još gro nepoznatih ljudi. Da ne pričam o popizditisu kad ti taman stigne fina topla klopa pod nos, a moraš pobjeći ili tražiti da ti spakiraju za van. Uglavnom, korak po korak, učeći na greškama, rano smo krenuli s treninzima zajedničkih restoranskih izlazaka. Pod time mislim na full time sjedenje i jedenje, a ne uzimanje nekog fast food pripravka i konzumaciju istog na klupi ili u hodu jednom rukom, dok druga gura kolica (iako je većinu vremena ta metoda u igri). Isipat ću sad mudro iz rukava poučke do kojih smo empirijski došli, uz napomenu da još uvijek učimo:

- Najvažnije je da je restoran baby friendly. To se odšaca još s ulaza pa ako ne zadovoljava uvjete, baj-baj. Uglavnom se svodi na to da parking nije kilometrima daleko, da možemo manevrirati s kolicima, parkirati ih uz stol uz dovoljno prostora za nunkanje simo-tamo, da ne trešti glasna i iritantna muzika, da se ne puši, da ima normalne i dostupne sanitarije, da nije prevelika gužva i da se posluga ne čeka satima. Mogu reći da je u Zagrebu Vinodol jako, jako BF, a Leutova terasa praktički i cilja na roditelje s mladuncima. Trešnjevačka Karijola je izvediva, a Lokma i Ivica & Marica u Tkalči također imaju prolazne ocjene (pričam o terasama). To su zasad osvojeni teritoriji na zagrebačkom terenu, ali ne mislimo tu stati, naprotiv.

- Podrazumijeva se da mlado mora biti relativno dobro najedeno i naspavano. Ali možda ste među onim sretnicima čije bebe u statičnim kolicima satima ćore kao klade - tad je izlazak u restoran win-win situacija. Uvijek pri ruci imati nužnu opremu, igračkicu, dudu, set za presvlačenje i sl. Ako silom prilika dođe do potrebe za vađenjem sise na licu mjesta, majka mljekara neka bude prikladno odjevena za brzu, praktičnu i diskretnu uslugu.

- Nema kilavljenja oko narudžbe i proučavanja jelovnika kao da čitaš Prousta. Informiraj se s ploče na ulazu, ako može, a ako ne, pitaj konobara za preporuke. Isto tako, poželjno je što prije platiti, idealno bi bilo čim stigne klopa, u slučaju potrebe za brzim bijegom. Nećeš naručiti nosoroga ispod peke nego neko jelo koje je odmah ili brzo gotovo. I koje se lako i jednostavno jede, po mogućnosti jednom rukom, jer nekad treba kmečavo mlado držati u krilu da se smiri. Dakle, škampi na buzaru nikako, a varivo ili rižoto, to već da.

- Nepomično, tiho i usnulo čedo restoranski je ideal, ali s druge strane, nije zgorega malko ga eksponirati jer se onda osoblje restorana zna raznježiti pa imate razne beneficije. Ako ništa drugo, barem će vam brže donijeti i naplatiti.

- Ako dođe do toga da netko mora usred jela otići vozati mlado uokolo u kolicima da se smiri i zaspi, unaprijed se dogovorite tko je manje gladan pa da ga zapadne dežurstvo za tu nemilu zadaću. Još pomniji majstori planiranja tad i naruče nešto što se ne mora nužno jesti toplo i može odstajati. U normalnim uvjetima, majka, a još k tome i dojilja, ima pravo prednosti pri krkanluku wink

Da, sve su ovo više-manje zdravorazumske i logične stvari koje ne zahtijevaju neko posebno otkrivenje. Ali osjećam se korisnije i ispunjenije koristeći ovih slobodnih sat vremena da ih tu javno podastirem umjesto da se, recimo, tuširam i sjeckam nokte. A i ovo piskaranje je trening da mi vokabular skroz ne atrofira na "taši taši tanana", "buji paji", "buci muci" i slično. Zapravo samo želim prenijeti dobre vibre i valove samopouzdanja roditeljima gurmanima u sličnoj situaciji. Nakon nekoliko odrađenih restoranskih vizita i utvrđivanja šablone sve će biti lakše. Mi to možemo! Prije sam mrzila ljude koji bi navlačili plačljivu i glasnu klinčadiju po restoranima, a sada je to naša stvarnost. Vi ostali, strepite!

BONUS Kad restoran nije opcija, a gladna friška majka želi pojesti nešto iole kvalitetno, hranjivo i ne skroz nezdravo, dostave na jugozapadu Zagreba za kojima rado posežem i mogu reći da su "approved by Gurwoman" spadaju na tek nekoliko imena: Hanafuda (japanski), Bamboo garden (veganski), Fianona (solidna pizza) i najslabija karika među njima, ali geografski najbliža - La Boca (svaštara). Tu su još i zdravljak Sršek (pitice i kiševi), bistro Žar (mesina) i kineski Tian Tan na Trešnjevci, koji nemaju dostavu, ali ako je putujući muž u blizini, valja ga iskoristiti i podsjetiti da nije on deset sati rađao.

23.09.2012. u 17:09 • 5 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.08.2012.

Kao, opet nešto pišem

Dragi moj blože!

Baš sam neka, nije me bilo pet mjeseci i sad ti se idem ušmajhlivati. Kako si ti meni, ovako prazan, jadan i napušten? Jel ti se rugaju ostali blogovi? Posjećuje li te itko, makar potpuno slučajno, vođen guglenom strujom? Da, izdala sam te i usmjerila sav preostali komadičak piskaralačke energije na tiskano izdanje velike korporacije kao zadnja kurva. A čuj, pojma nisam imala da je izroditi mladunče ovako zajebano i komplicirano. Uopće nije kao u filmovima! Ali da te sad ne udavim spikama izmučene friške majke, želim ti se bar pokušati ispričati i zamoliti da nam daš drugu šansu. Istina, neću ti se moći posvećivati kao nekad, ali nema smisla gasiti nešto što nas je godinama uveseljavalo. A ako previše zabrazdim u teme kao što su nijansa boje stolice mog potomka ili apsurdna nekoordiniranost između Porezne i HZZO-a, slobodno poludi i pljuni na mene neki bag koji sve dilita. Misliš da je sve ovo samo isprazan čin fatičke komunikacije? Gle, trudim se. S obzirom na to da imam vjerojatno još samo 15 minuta mira. Idem se sad lijepo pomokriti, a potom nešto nabrzaka ubaciti u usta. Doći ću ti opet, obećavam! Ajde bokić, drž se.

11.08.2012. u 17:06 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 26.03.2012.

Što sam naučila u trudnoći

Je, pizda sam, uopće se ne javljam. Mislim da je dovoljno što sam se prokurvala po tiskovinama (Dobra hrana) pa se ne trebam ponavljati i online. Mogla bih sad kao izliku ponuditi i vrlo dinamičan i rastrgan trudnički život, pogotovo sad pred kraj, ali mogli biste mi ne vjerovati. Kako god. Za one koji još ne znaju, termin je 8. 4. Na sam Uskrs trebala bih snijeti jaje, divota. A hoće li to u stvarnosti prije ili poslije, ne znam, mišljenja tzv. iskusnjara su raznolika. Ja sam i za jedno i za drugo. Zapravo, ja sam poluluda i neuračunljiva pa ne znam ni sama što bih. Ali da je naporno, je.

No da ipak ostavim nekakav trag, idem rezimirati iskustva iz proteklih skoro pa okruglih devet mjeseci. Eh, kad se sjetim da je tad moje znanje o trudnoći i dočekivanju mladunčeta bilo na razini erudicije Ave Karabatić o postkolonijalnom romanu... Dakle, što sam naučila u trudnoći, skraćena i bezglavo-bezrepa verzija:

- Pišaj kad god i gdje god imaš priliku, makar se pritom osjećala kao živčani i nabrijani pinč koji je popio tri litre čaja i dvije Žuje.

- Prije bilo kakvog odlaska na preglede i testove u hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama, najbolje je očekivanja spustiti na razinu bolnice iz Alana Forda, pa ti onda sve bude ok i prihvatljivo.

- Treba naći balans između sumanutog proučavanja medicinske literature i nadriliterature kao da se pripremaš za svjetsko prvenstvo u ginekologiji i opstetriciji te nonšalantnog baš-me-briga-ide-to-samo-od-sebe stava tipa "Posteljica? To nije ono na čemu spavam?"

- Paničarenje zbog toga što si u prvom mjesecu blaženog neznanja o blaženom stanju popila nešto alkohola nema smisla. Uvijek se sjetiti: Pa i Courtney Love i Whitney Houston rodile su zdravu djecu, a što su tek one radile.

- Popizdit ćete i ti i fetus ako zabrijete da je samo Mozart dobra i znanstveno dokazana prenatalna glazbena podloga. Što se djetetu loše može dogoditi ako se malo razmrda na Black Keys, pjevuši uz Azru ili čila uz Calexico? Mocart-šmocart!

- Dizanje u tramvaju i puštanje preko reda? Utopija. Jedino možda kad bih, osim nošenja trbušine, nemala jednu ruku i hodala uz pomoć štake, a na glavi uz to furala ogroman ceker ko kumice.

- Bolje ništa nego bezalkoholno pivo. Jedino što valja je bezalkoholni Paulaner, ali njega sam vidjela samo u Scoutu u Samoboru.

- Fakat nitko ne dobije taj famozni ječmenac, makar ja to jako poželjela.

- Kao i sve drugo, Hollywood pogrešno prikazuje trudnoću. Nisam imala simpatične plačno-histerične epizode i u seksi širokim opravicama savršeno našminkana s mašnom u kosi jela sladoled pred televizorom. Stvarnost je zapravo ono što ne prikazuju: žgaravica, dijabetes, depresivni momenti, nadrkanost, gubitak ravnoteže i zabijanje u razne predmete, ispadanje raznih predmeta iz ruku, grčevi, svađe, probavne komplikacije...

- Nije sramota već nužnost kupovati jeftine bijele bapske MTČ gaće, najveći broj koji imaju u Nami.

- Žuži savjetuje da bi trudnica koja želi izgledati moderno i profinjeno trebala nositi haljinu od tamnoplavog baršuna s čipkastim ovratnikom. Meni je nekako draža moja široka pamučna trudnička trenirka iz H&M-a.

- Trudnoća i gurmanluk mogu zajedno, u raznim kombinacijama. Potamanila sam i dosta školjaka i sirove ribe i mesine i sireva i raznih đakonija. Dobro, onda je došao trudnički dijabetes pa se krenulo na strogo izbalansiranu dijabetičku dijetu, ali čak i ona nudi dovoljno prostora da nisi stalno na kruhu i vodi. Uz malo mašte, dobre volje i slobodnije interpretacije lista papira s uputama koji ti uvale na Vuku Vrhovcu (a izgleda zaostalo u vremenu, kao jelovnik s Golog otoka iz 1963.), zapravo i dobro i zdravo jedeš. Jedino suze liješ za slatkim. Uglavnom, s trudnoćom život kao takav ne prestaje, pa tako ni onaj gurmanski. Samo se malo uozbilji i primiri.

- San je najvrednija trudnička valuta. Naspavati se mirno, bezbolno i kvalitetno cijelu noć vrijedi više od zlatne poluge ili barela nafte. A to postane nemoguće tamo pred kraj, zadnjih par mjeseci. Kad tijelo zatraži i ukaže se prilika za makar minimalni spavanac, prihvatiti je odmah i bez razmišljanja, kao nenajavljenu božićnicu!

Znam da ću se sjetiti još hrpu toga, ali kasno je, a sutra ujutro odlazim u bolnicu na dan-dva pomnog motrenja šećerka. A tko zna, možda nekim spletom okolnosti odmah ostanem i na okotu... Sretno mi bilo i nadam se da neću morati jesti hrenovke.

26.03.2012. u 13:57 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 06.01.2012.

Žgaravica

Zanimljivo, čovjek bi očekivao da osoba koja se već dugo smatra gurmankom (zlobnici to neopravdano etiketiraju kao "izjelica" i "ispičutura"), voli probati i u sebe utrpati sve i svašta, već dobro poznaje koncept žgaravice, kao nekakvo opće mjesto i posljedicu svog nezasitnog lajfstajla. Međutim, ne. Posve me zaobišla. Kao i Balaševićev opus, kartanje bele ili fakultetske glavobolje. Putevi nam se jednostavno nikad nisu susreli. Imala sam tijekom karijere raznih probavnih pustolovina i ne jednom osjećala sam se kao Mr. Creosote u "Smislu života Montyja Pythona". Sve je jasno ako kažem da mi je već na trećem dejtu s današnjim ocem mog nerođenog djeteta bilo toliko zlo od prežderavanja i oblokavanja na večeri da sam poslije zaspala na njemu u autu, pa je jadničak sat-dva sjedio na parkingu, zarobljen ispod mene, i vjerojatno u sebi računao logaritme svih prostih brojeva do 100 ili igrao šah.

Uglavnom, žgaravice kao takve nikad nije bilo. Do sada. Odlučila je naplatiti sve račune i posjetiti me taman fino pred kraj šestog mjeseca trudnoće. Odmah sam prepoznala mučko đubre. Jednostavno znaš. Kao i s orgazmom. Misliš si, kako ću znati da je to bilo baš to ako nikad prije nisam osjetila? Ali znaš. I bio je jedan gadan period. Pripisujem to onom pomicanju želuca prema gore kad ga stisne uzurpatorica maternica. Pa se jadan izbezumi, sve mu smeta, ne zna kamo bi sa sobom i mora izbacivati kiselinu natrag u jednjak. Još jedna dražesna nuspojava blaženog stanja. Sve sam izguglala, proždrla tonu badema, popila more Donata Mg, toplog mlijeka, žvakala žvake, spavala na povišenom, jela laganu hranu, pila kamilicu... Nije pretjerano pomagalo. Mrčila me i mrčila, pogotovo noću. A evo sad odjednom otišla kako i došla. Testirala sam je. Pojela kulena, sarme, biftek u umaku od ljutih papričica... Ništa. Ali nisam više naivna. Znam da se samo pritajila i da će ponovno izmiliti kad najmanje očekujem. U inat, ne dam se zastrašiti i ne pristajem na preventivni asketizam. Možda misli da ću sad živjeti na dvopecima i jogurtu? Malo morgen! Vidjet ćemo tko je jači.

I tako, dok je želudac pjevao "Ugasi me, zar ne vidiš da žgarim", promišljajući žgaravicu* zaključila sam da bi to mogla biti idealna nova pjesma za Magazin ili Rozgu. "Opijum", "Sijamski blizanci", "Bižuterija", "Maslačak"... Zašto niz uspješnica ne bi nastavila baš "Žgaravica"? Moćna metafora, snažan simbol, rudnik motiva i ideja, potencijalan hit! Priznajem da je bilo teško bez alkohola, ali odlučila sam ući u huljićevsko stanje uma i pomoći im. Neka se i Vjekoslava malo odmori. Darujem Tončiju ovaj tekst, neka ga fino znalački uglazbi i prepusti lepršav aranžman Remiju Kazinotiju. Jedino znam da mora biti infantilna poskočica s meketavo-unjkavim ženskim vokalom. Dakle, ako ne Magazin ili Rozga, a mislim da pjesma zaslužuje taj kalibar, onda barem Minea. I definitivno neki festival za premijeru. Svoj udio u tantijemama iskoristit ću za kupnju poveće količine badema. Skupi su mi, 80 kn kila na Dolcu.

ŽGARAVICA

U ljubavi masteršef si pravi,
Svaku okreneš u svojoj tavi.
Plave il' crne, zrele il' klinke,
Sve ih smotaš k'o palačinke.

Za oko brzo sam ti zapela,
U lonac strasti još brže upala.
Lagana vatrica, prava milina,
Apetit raste, a teče slina.

Naša juha se ohladila, saznala sam, nisam jedina.
Puna je bila tvoja smočnica, a ja, dragi, nemam želuca...

(refren)
Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!

Pokušala sam na sve načine,
iz rukava sipala začine.
Nit' smo rekli nit' ispekli keks,
već sam bila u rubrici "eks".

Prožvak'o si me i zbogom rek'o,
duže bi trajalo i svježe mlijeko.
Po drugoj već posipaš šećera,
a ja visim ko Posljednja večera.

Ljubav je gorka, nimalo jestiva, nekad slatka, sad sam ti pljesniva.
Među nama teška nestašica, a ja više nemam želuca...

Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!
...

*Na engleskom se kaže "heartburn". Nije li to baš krasno poetično?

06.01.2012. u 20:50 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.12.2011.

Blogdanski darovi 2: Recesija uzvraća udarac

Lani sam prije Božićevića nabacila neku svoju subjektivnu top-listu 10 jestivih/pitkih darova od malih delikatesnih proizvođača. To se čitateljstvu svidjelo, štoviše, neki su čak i proveli moje sugestije u djelo. Ne laskam si da ću sad pokrenuti masovni trend i izvući posrnulu ekonomiju iz krize, ali ajde da to ponovimo. I dalje smatram da su fina i nesvakodnevna hrana i piće najbolji poklon opće prakse. Je, nije trajno, ali jebo trajnost knjige mudrih izreka, solenke na Hello Kitty ili plišanog zerdava u usporedbi s užitkom konzumacije dobrog kulena, likera, slatkiša ili džema. Osim toga, kupovanjem proizvoda malih manufaktura i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava potpomažete njih, sitne ali vrlo vrijedne kotačiće hrvatske gastronomije i održivog razvoja, originalni ste i istodobno pljujete u lice globalizmu te milijunima uniformiranih bezličnih darova koji u najvećoj većini dolaze po traci iz daleke zemlje kitajske.

Dakle, evo liste za sezonu 2011., nasumičnim redoslijedom.

1. Bučino ulje
Iako još nema šminkerski tretman kao maslinovo ulje i možda isto tako raznolik spektar aroma, mirisa, sorti, kulinarskih mogućnosti, bla, pravi gastro znalci alternativci itekako guštaju u dobrom ekstra djevičanskom bučinom ulju. Grah salati bez bučinog ne želim ni primirisati! Pa na matovilac, radič, svježi sir... A nedavno sam čula i za ukazanje mitskih pralina s bučinim uljem!
Ovo međimursko od Bistera je divno i možete ga naći u ekoteci Agra u Teslinoj. Ne možete fulati ni sa slavonskim uljem Grbić, kojeg ima po većim Mercatorima, a vjerojatno i šire.

2. Samoborska salama
Kad se sjetim što nam se sve podvaljuje kao salama u raznim sendvičima i švedskim stolovima pa to usporedim s Igomatovom Samoborskom salamom! Šok je kao kad nakon Dirty Dancing 1 gledate Dirty Dancing 2 (sve djevojke rođene između cca 1974. i 1980. shvatit će prispodobu). Prirodan miris, okus pravog mesa i prave slanine, ne spali ti nepce paprikom, aditivima i solju! I poslije ne čačkaš cijeli dan zube vadeći komade žlundre i maščobe! Ambalaža je dovoljno fina, a kobasa trajna da može poslužiti kao poklon. Ima je u nekim većim supermarketima, ali slutim da će se Igomat s akcijskim cijenama pojaviti u onoj već uhodanoj čergi s tradicionalnim proizvodima koja se sad u srijedu otvara na Glavnom kolodvoru.

(slikica: www.samoborska-salamijada.com)

3. Sirup od melise
Obitelj Jakopović bacila se u nešto jedinstveno, a opet deficitarno na tržištu - proizvodnju matičnjaka iliti melise. Svašta tu ima, ali meni je najzanimljiviji sirup od melise za raditi malo drukčiji zdravi sokić. Dostupan direktno ili opet u Agri u Teslinoj.

(maznuto s njihove stranice)

4. Bermet Filipec
Da sve ostane u obitelji, lani sam predstavila samoborski delikatesni senf muštardu, a sad je na redu vinsko-biljni liker bermet, koji proizvodi drugi ogranak obitelji Filipec. Ne samo oni, dakako, ali su najpoznatiji i najprisutniji. Znate sve, jel? Fini slatko-gorkasti aperitiv. Po nedokazanoj legendi, prste u proizvodnji imali su Francuzi iz vremena Napoleona. Radi se od lokalnih sorti vina s dodatkom rogača, pelina, suhih smokava, kadulje, korice naranče i još ponekog tajnog sastojka. Trebao bi biti hit piće ovog sjevero-zapadnog podneblja, ali nekako nikako da se nametne. Vidjet ćete ga dosta često, a pogotovo po zagrebačkim predbožićnim štandovima. Još ako uz njega nađete i raritetne čokoladne kuglice s bermetom, sreći nema kraja.

5. Čokolada Adria
Nakon ushita genijalnim Nadalina čokoladicama i pralinama, pojavio se novi igrač. Dobra stara slastičarnica/pekarnica Vilma iz Raba koja je u orbitu lansirala moju ljubljenu rabsku tortu bacila se na čokoladno tržište. Fora je ista, ubacuju se tipično mediteranski sastojci tipa suhe smokve, arancini, rogač, lavanda... Vidjela sam ih u velikom Mercatoru, a u dilu su i s lancom dućana Delicije.

(maznuto s www.deliiicije.com)

6. Zagrebačka marmelada
Volim firmu Smid. Već su dugo tu, ali nekako nenametljivo i samozatajno. Prvi i jedini hrvatski proizvođač jabučnog čatnija svakako ima dubok naklon od mene (iako je moj bolji, hnj, hnj, hnj). Po DM-u imate njihovih namaza i marmelada, a ova zagrebačka je baš prigodna zimska: jabuke, med, suho grožđe, cimet, vanilija, klinčić.

(maznuto s fino.hr, gdje isto možete naručiti)

7. Maraschino
Nekad je pola europskog plemstva trusilo nakon ručka čašice Maraschina, a danas jadan stoji zanemaren po policama Plodina i Kauflanda. Čak su ga i na Titanic furali, a danas tone u Konzumu. Ts-ts. Ovaj originalni, divni, slatki, elegantni prozirni liker od višnje maraske trebao bi nas naveliko predstavljati po svijetu i biti poznatiji od Vegete i Šukera zajedno. Za poklon imate zgodnu bočicu od 0,35 ili 0,5 litre omotanu nekakvom stiliziranom slamom. Netko će reći da je to pičkasto piće, ali ne uvažavam takve podjele.

(maznuto s www.maraska.hr)

8. Imotska torta
U gomili lokalpatriotskih izvornih slastica (labinski krafi, rabska torta, skradinska torta, viški hib itd.), 170-godišnjom tradicijom i užitnom slasnošću ističe se i imotska torta koju radi Dujmex (da, zvuči više kao građevinsko poduzeće ili import-eksport firma, ali zanemarite). Već na prvi pogled mami izgledom i veličinom. Ručni rad, puno badema i malo brašna, u tome je tajna. Vidjela sam je krajičkom oka na jednom od štandova na početku Gajeve, a vjerujem da ima i po vinotekama i delikatesnicama.

(www.naturala.hr)

9. Kliška štruca
Apropos ovog gore, kliška štruca je totalni underground, ali za mene najbolji božićni kolač. I Grinch bi ga jeo! Otkrih ga slučajno, kad me teta Deana Miletić iz OPG-a Spara ponutkala njime na Danima mladog maslinovog ulja u Vodnjanu. Bomba od kolača, eksplozija okusa, a sve ekološko. Pogledajte sastav: med, brašno, orasi, bademi, suhe smokve, grožđice, kupine, arancini, mlijeko, ekstra djevičansko maslinovo ulje, džem od jabuka i naranča, liker od naranča, oraščići, klinčić i koromač. Ludilo! Njezini proizvodi dosad su bili endemska pojava jer joj na živce idu dućani koji opale ogromne marže pa od ovakvih, ionako skupih za izradu, slastica stvore krivu sliku i neku tešku ekskluzivu. Zasad, koliko znam, nabavljivo na fino.hr pa pohitajte.

10. Marmelade LacoDeLama
I još malo šećera za kraj. Jest da su mi ovo prijatelji, ali to ne umanjuje objektivnu divotu njihove dvije marmelade. Džem od žižula je limited edition i hit ove jeseni. Probala sam ga s mladim kozjim sirom, uz orahe sa strane, i tvrdim da je to bolja kombinacija od gemišta i roštilja, kesten-pirea i šlaga, Brada i Angeline. Oni ga više nemaju na lageru, ali vidim da je još nešto ostalo na fino.hr. Marmelada od mandarina stari je favorit. Najbolji asesoar svake palačinke koja drži do sebe. Možete je naručiti i direktno online.

A sad obijte kasice-prasice, orobite banke, rastrgajte čarape i u lov!

12.12.2011. u 20:35 • 1 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.12.2011.

Londonski žurnal

Što radi trudnica u petom mjesecu? Put putuje! Idealno vrijeme da posljednje ostatke slobode i još koliko-toliko pokretno tijelo iskoristim za micanje guzice iz ovog gliba i ugađanje sebi i samo sebi. Iskombiniraš ugodno, korisno, praktično, predbožićno i gurmansko te formula izbaci London kao konačno rješenje. Dobra odluka potvrđena je toplom dobrodošlicom u obliku četiri dana sunca, dok ste vi luzeri po Zagrebu bauljali ko tuste guske u magli. Ugodan i topao pansion "Kod Ines" istovremeno je poslužio i kao edukativni poligon odnosno neka vrsta kristalne kugle, pružajući zastrašujući uvid u 24-satni život s malim djetetom.

No posvetimo se radije pustolovinama mog želuca, a ne maternice. Možemo se mi koliko hoćemo smijati bljutavoj engleskoj hrani, ali što se tiče kvalitete i raznolikosti ponude najrazličitijih delicija i etničkih kuhinja iz svih krajeva svijeta, put u London za mene je najveća gastronomska svečanost. OK, usko nacionalistički gledano, imamo raznovrsniju tradiciju, bolje resurse, prirodnije namirnice, zanimljiviju, bogatiju i ukusniju kuhinju, ali sve to pada u vodu u usporedbi s kulinarskim UN-om na ulicama, tržnicama i u dućanima Londona.

Tri duge godine trebale su da se vratim na obljubljeni Borough Market, i koliko god on već bio isfuran i ultrakomercijalan, opet moram naširoko raspredati o svom hodočašću. Ponovimo osnove. Smješten kod London Bridgea, to je najpoznatiji i jedan od najvećih food marketa u gradu. Okupljalište i turista i profesionalnih gurmana i lokalnih šminkera. Ne ide se tu po krumpir, grincajg i jaja, nego probrane najkvalitetnije specijalitete iz raznih kutaka kako Ujedinjenog Kraljevstva, tako i Europe, pa i šire. Tu se cijeli dan jede, pije, druži, kuša, njuši, čudom čudi, trži, šeta, pasu se oči i troše goleme količine funti. Radi samo četvrtkom, petkom i subotom, ali špica je u subotu kad radi punom parom. Unatoč gužvi ko da se besplatno dijele kante beluga kavijara, atmosfera je iznenađujuće opuštena i tipično engleski pristojna. Kako svaki koš za smeće i bandera u Londonu imaju dugu i slavnu tradiciju, tako se i ovaj pazar diči poviješću koja seže čak do 11. stoljeća, a sadašnje elegantno zdanje nastalo je sredinom 19. stoljeća u stilu Art Decoa. Plaćeno je vjerojatno izrabljivanjem kolonijalnih jadnika čiji preci tu danas prodaju najfiniji čaj ili curry.

Dođite što ranije, gladni, a temeljitim i strateški dobro isplaniranim cirkuliranjem oko štandova (koji su više nalik na butike nego tezge) možete se dobro najesti samo kušajući uzorke. Naravno, nećete odoljeti ni raznim zalogajčićima koji se usput nude za novac. A dan treba završiti ispirući ga dobrim aleom u obližnjem pubu. Ili kao neki, prefinom toplom tamnom čokoladom s čilijem u ništa manje obližnjoj čokolateriji.
Ide slikopis...

Arapske đakonije, pizdarijice, namaščići i svašta. Humus od cikle? Zanimljivo.

Mašala baskijskih svinjica!

Mmm, baklavice razne.

A tek ove pitice!

Vidi ovih oku ugodnih terina...

Maslina da ti pamet stane.

Ovaj mladić je bio jako simpatičan i ima odličan namaz od gljiva. Bez češnjaka!

Sir se kupuje na metre i kile.

Jel neko za klokanetinu?

Fine friške paelle, još malo pa nestalo!

Bez brige, ovo nije iz Temze.

Zadnji put sam bolno uzdisala gledajući talijanske i španjolske dućančiće luda od zavisti što i mi nemamo barem neku dekicu rasprostrtu na podu na kojoj bi kakav kršni našijenac dilao maslinova ulja, paški sir, pršute, rakije, srdele, državne obveznice, nešto... Dakako, pripisala sam to našoj poslovičnoj nesposobnosti, ali i uroti velikih gastrosila koje nas ne žele. Ali ove godine srce je zaigralo ugledavši prvi hrvatski šand na Borough Marketu!!! Jebo NATO i EU, za ovo se trebalo izboriti. Jesu li za to zaslužni HGK, HTZ, ministarstva, veleposlanstvo, bilo kakve službene institucije? Naravno da ne! Nego privatna inicijativa i entuzijazam hrvatsko-engleskog bračnog para zaluđenog ljepotama hrvatske kužine. Štandić nije loš, ima svega pomalo - tartufi, maslinova ulja, sir, smokvenjak, pekmezi, ajvar, med - ali svakako ima mjesta i za napredak. Hendikep je što su prodavači fetivi Englezi koji baš i nemaju neko golemo znanje o Hrvatskoj i onome što nude pa sam ih stručnim potpitanjima i sukomentarima zbunila kao Jacu da je pitaš "Vot dej iz it tudej". Ali neka, i ovo je početak.

(Jel' da ova teta lijevo malo vuče na Vanessu Redgrave?)

Sad malo dosta o Borough Marketu za idućih nekoliko godina. Krasne li slučajnosti, jedan zanimljiv hranidbeni događaj počeo je baš kad sam se ja obrela u gradu. Zamislite izlazak u petak navečer, hrpa mladih okuplja se na parkingu u pokrajnjoj uličici u off ali cool kvartu, cika, vika, živa muzika i veselje, a usput se i fino jede i pije. Ne, to nije londonski Rujanfest u studenom, to je The Long Table iliti Dugi stol: noćni festival hrane i cuge na otvorenom. Limitirana su mjesta pa se za upad čeka u podugačkom redu. Mi smo čekali bar pola sata i mislim da smo super prošli. Prostor je stvarno mali i zbuksan pa kako tko izađe, tako redari ufuravaju unutra nova grla. U sredini su dva ogromna duga natkrivena stola pa se svi sjate na njih, a oko toga štandovi s raznom klopom iz najboljih lokalnih restorana: njujorški hotdog, kineski bućkuriši, talijanska pizza, engleske organske ćufte, tapasi, karipski gumbo, gurmanski burgeri, francuski kolačići, viski, vrhunska piva malih engleskih pivovara... I svi su kul i hipster kao u reklami za novu tarifu nekog mobilnog operatera. Jako zgodan izlazak. Ako ste u prilici, traje svaki petak do Božića. Jel bi tako nešto moglo zaživjeti kod nas? Ne znam baš, teško. Jedino kao neka mikro gerilska akcija. Čim bi se službene gradske institucije uplele u to, završilo bi kao... Rujanfest.
Zbog mraka i gužvetine kao u jutarnjem tramvaju, slike su vrlo limitirane. A trebalo je nečime držati i čašu i tanjur.

Škvadra čeka upad. Ovo je tek 25% cijelog reda.

Došla baba s kolačima.

Cool pizza majstor.

Moj karipski vegetarijanski gumbo. Doma sam poslije otkrila da sam u dio gumba i sjela.

Imam i neka mala otkrića i preporuke za upisati u to-do listu londonskih gladnih i žednih putnika namjernika. Nešto po savjetu Time Out Cheap Eatsa, a nešto vlastitim njuhom:

- odličan i netipičan vegetarijanski indijski restoran s jako fer cijenama i pristojnim stričekima, a u centru, nekoliko minuta hoda od Covent Gardena - Sagar, 31 Catherine Street

- dobar, hvaljen i krcat malezijski restorančić u vrevi Sohota - Rasa Sayang, 5 Macclesfield Street. Savjet: ne uzimati gotovi dnevni jelovnik, nego jelo po jelo.

- divan kvartovski intelektualno-rokerski ali ne ofucani pub s mladom klijentelom, odličnim izborom malih i kvalitetnih piva koja se svako malo mijenjaju i dobrim izborom hrane kakav sam tražila cijeli život i našla prekasno, ni pet minuta od doma naše domaćice - The Duke, Culford Road, Dalston.

- trenutačno najzanimljivije englesko pivce, nažalost iskušano više mirisom nego okusom, a nešto podužeg naziva - Ascot Ales Single Hop Galaxy

Covent garden i inače je če-če, a pogotovo u predbožićno doba. I tu sam, naravno, nabasala na štandiće s raznoraznim međunarodnim delicijama. Našao se tu i prilično neutralan Slovenac s raznim štrudlama, kolačima (prekmurska vs. međimurska gibanica!), salatama pa i istarskim Zigante tartufima. Izmijenili smo nekoliko uljudnih diplomatskih nota.

A u National Science Museumu vidjeli smo i kako stanovnik moje maternice izgleda pretočen u zgođušnu keramičku skulpturicu:

Za oproštaj i raspirivanje blagdanskog hedonističkog duha, evo vam pozdrava od razdraganih gingerbread mena! (Odmah krene pjesmica: Meni treba đinđer, meni treba men, ko od tijesta da je odvaljen...)

04.12.2011. u 13:58 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 29.10.2011.

Jesen u mom trbuhu

Drugo stanje ušlo je u drugo tromjesečje. Bez brige, neću maltretirati čitateljstvo svekolikim trudničkim izvještajima i detaljima tipa mjere nuhalnog nabora i nijansa iscjetka kao što neke novopečene majke spemiraju okolinu neprestanim jednosmjernim verglanjem isključivo o djetetu-centru-svoga-svijeta, uz instantno pokazivanje prigodne fotografije za svaku situaciju. Ako ikad budem takva, slobodno me mlatnite skušom. Ovaj post žali za vremenima osnovnoškolskih sastavaka na temu jeseni. A kako je moj trbuh sad centar mog svijeta ("A prije nije bio?" već čujem zlobne jezike), onda je logično da se i jesen percipira kroza nj.

Srećom, s hranom i jedenjem kao takvim opet sam na ti. Kako sam sad već osjetno veća, povećalo se i pakovanje Čokolešnika pa sad uzimamo ono industrijsko od 1 kg. Ali uvjerena sam da se u nekoj sretnoj zemlji sretnih trudnica iza sedam gora od kesten-pirea i sedam mora od kakaa krije još veće pakovanje i da ću ga jednom naći. Stalno čekam te bizarne hirove i krejvinge, ali baš se i nemam nečim posebnim pohvaliti. Daj što daš. Doduše, jedne večeri odjednom me spopala neodoljiva želja za Buco sirom. Baš njim, nikako Zdenkom! I imala sam viziju da ga umačem u kečap. Vjerujte, to ne bih radila ni s 9 godina. Iako se muško čak kurtoazno ponudilo da ode potražiti isti, kako je bilo prošlo 22 h, bila sam dovoljno razumna i milostiva da ga zaustavim. Drugi dan želja je potpuno nestala. Jedini krejving tu i tamo je nedosanjano fino hladno pivo... No vratimo se na jesen i jesenje plodove.

Dok se slavniji Beaujolais još čeka, mi smo već izbacili svoju verziju - portugizac. Srećom, u zadnje vrijeme je napredovao i nije više sinonim za nepitki moštoliki kiseliš koji spašavaš pečenim kestenima. I mogu reći da mi sad odlično paše, kao nikad. Ne serite, popila sam možda triput po nekoliko gutljaja, a uostalom ima manje alkohola od prosječnog vina. Praktički ko dvije-tri Griotte! Prvo je s predstavljanjem krenuo Agrokor, sa svojim već uhodanim tržišnim blockbusterom iz podruma Mladina. Utjelovljenje masovno prisutnog portugisca za raju, bez nekih većih iznenađenja i ushita. Komercijalno i solidno, postojane kvalitete. Uz kestene će dobro prokliziti.

Zatim je Kutjevo pokazalo da i oni portugisca za trku imaju. Sasvim drukčiji stil i moram priznati, trenutačno broj jedan na listi ove ograničene degustatorice.

Osim s kestenima, on se sjajno podružio s divnim slavonskim plodovima tora, što bi rekao jedan uvaženi bloger svežder. Bila je to i dobra prigoda da upoznam fetus s đakonijama kao što su goveđi jezici, kulen, šunka, čvarci, mast. Ionako ga kad dođe na svijet čeka preduga monotonija voćnih kašica. A ako kruh s masti i čvarkom nije najsavršeniji zimski kanape, onda ovo dijete nije moje.

Načeta vedrim jesenskim portugizačkim raspoloženjem, pohitala sam i na već tradicionalne Dane portugisca u Boćarski dom. Raspoloženje je brzo splasnulo. Umjesto da uz malo dobre i zanimljive promidžbe cijeli grad živi uz portugizac i pijucka svake večeri isti uz raznorazne svirke i prigodnu ponudu brzogriza na npr. Cvjetnom trgu, organizatori su opet sve zbuksali u šatorče daleko od centra i pretvorili u dosadnu manifestaciju koja bi se mogla nazvati i Susreti umirovljeničkih domova. Gomila gerijatrije, tamburaši, jedan štand s kobasama, jedan sa sirom i jedan s kolačima te indisponirani kestenjar s vrećetinom lošeg kestenja iz Španjolske. Ma nek se penzići zabavljaju i piju litru za 25 kuna, bolje nego da se tramvajem voze u beskonačan krug ili obilaze kontejnere, ali Dani portugisca stvarno mogu biti izvedeni puno bolje. Šteta, jer na jednom se mjestu okupila krema plešivičkog vinarstva. Odlučili smo se za Koraka i Ledića, što se pokazalo jednom sasvim razumnom odlukom.

Raspoloženje su tek malko podigle kod kuće spravljene odlične Igomatove češnjovke (dućani na Branimircu i u Dugavama, toplo preporučujem).

Kad smo već kod mladih vina, očekujem puno od istarske perjanice zvane Mladuh. To je Kozlovićevo vino proizvedeno karbonskom maceracijom od mješavine sorti merlot, cabernet sauvignon, refoš i plavina. Ne, nisam probala, ali nepca iz moje bande kojima apsolutno vjerujem prilično su razgaljena. Uskoro slijedi zagrebačka promocija i invazija na odabrane birtiještine.

Tražite li možda malo jače zimsko vino, nešto što će milovati pečene race, mlince, zelje, krvavice? Apstinirajuća trudnica i za to ima rješenje, a pronašla ga je na druženju povodom berbe hrvatskih medalja na festivalu Emozioni del Mondo: Merlot e Cabernet insieme. To je Cabernet sauvignon 2009. našeg veterana i najpoznatijeg vinskog brka Hrvatske, Vlade Krauthakera. Moćno! Evo ga četvrti s lijeva...

Mislili ste da ću fetusu uskratiti tradicionalni pohod zadnju nedjelju u listopadu u istarski Hum na Smotru domaćih rakija, još uvijek jednu od najdražesnijih veselica za ispičuture u cijeloj Lijepoj Kifli? Pogrešno! Došli smo brojniji i opremljeniji nego ikad. Čak i ubacili svog čovjeka u žiri, ali dok ne promijeni ime u Nevio ili Gianfranco, nema veće koristi. Bilo je očekivano sunčano, veselo i tečno. Nevjerojatno, ali unatoč masi ljudi, u Humu i dalje nema fifa u štiklama, mafijaša, političara ni kamera lajfstajl emisija. Čak mi nije preteško pala nemogućnost kušanja jedne od preko 150 prisutnih rakijica raznih žanrova. Vraćamo se dogodine s dudom u ustima!

Nakon toliko nepopijenih maligana, treba nešto i pod zub staviti. Jesen je u Istri i Kvarneru najljepša jer na stolove dolaze tartufi i druge gljive, list, maruni, bundeve, mlada maslinova ulja, a još uvijek se mogu naći i šumske bobice. To najbolje dolazi do izražaja u restoranu Draga di Lovrana, smještenom na bajkovitoj lokaciji na razmeđi Kvarnera i unutrašnjosti Istre.

(fotku zdipila Vinodolu)

Tu vlada i kuhačom vitla čvrsta ruka Zdravka Tomšića, šutljivog, genijalnog i kreativnog tehničara grube vanjštine, kojeg nikad nećete vidjeti u žiriju Masterchefa ili ukoričenog na kiosku za samo 29,99 kn. No kako je Draga di Lovrana u cjenovnom rangu koji mi je prihvatljiv tek u prigodi kao što je 10-godišnjica braka ili bogata ostavština nepoznate tete iz Vanuatua, trebalo je čekati da Tomšić dođe na gostovanje u prijateljski zagrebački Vinodol te da me sreća pomazi pozivom na taj spektakl. Mali budući gurman ili gurwomanica (još se nije definiralo) imao/la je tijekom ove prilično eklektične ali slasne best-of večere priliku kušati prava remek-djela, npr.:

Tripe od rošpe (grdobine) s bruschettom od učkarskog ovčjeg sira i začinskog bilja - savršenstvo!

Carsko meso marinirano u rumu pripremljeno u vakuumu, s pireom od krumpira i prženih lješnjaka te kiselom repom - zimska bomba!

Flameri od griza u sirupu od višanja

Gastro preseravanje? Ma kakvi! Striček Tomšić zapravo je klasičar koji voli propisno pripremiti obična jela od običnih ali odličnih namirnica, uz tek pokoji kreativniji dodir, dovoljno diskretan da ne uništi srž jela, a opet i dovoljno efektan da padneš na dupe od oduševljenja.

Ipak mi nakon svega nešto fali u životu... Malo jači desert. Zato jedva čekam da skoknem do Orijenta (nisam slučajno odabrala ginekološku ordinaciju u neposrednoj blizini).i probam njihovu najnoviju sezonsku sladotvorinu po imenu Legenda o jeseni. Tortu od ni pet ni šest nego sedam slojeva: dacquoise od badema, američki čokoladni biskvit, mak šljive, i čokolada, domaći pekmez od šljiva, šlag posipan kakaom, kesten i mousse od šljiva i maka s mascarponeom. Ako preživim, pričat ću!

Plodna jesen, nema što. Umjesto da tuguje, ona u meni planduje. Iako sam sve tromija nesilica, dok god ima dovoljno avantura u kuhinji i izvan nje, ja sretna. Fetuše, nadam se da cijeniš život u ritmu čokolešnik-tartuf-krvavica-trudnička multivitaminska tabletica.

29.10.2011. u 21:43 • 2 Komentara • Print • # • ^

petak, 30.09.2011.

Trudbene usudnice

Što je zajedničko meni, babuškama, Severini i Beyonce? Dakako, osim zamamnih oblina? Odgovor se, kao i tako često kod mene, krije u trbuhu - nosimo mladunčad! Pecivo je u pećnici! Osim što to znači ogroman i za sada još nesaglediv zaokret u životu te nove fokuse, drugo stanje uvelike će utjecati i na uređivačku politiku ovog skromnog blogovlja. U ova tri mjeseca avanture u kuhinji dobile su novu dimenziju. Nije lako biti gravidna gurmanka prvo tromjesečje. Sad željno iščekujem mitsko zlatno razdoblje drugog tromjesečja i žderanja svega i svačega u gigantskim količinama koje ne izazivaju ni tračak grižnje savjesti. No sad još stojim (lažem, više ležim) u nekom međuprostoru. Pa ću se danas dotaknuti iz osobnog iskustva nekih šokantnijih pojava koje mogu zadesiti buduću majku sladokusku.

Prvo je nov i čudan odnos s hranom, a povezan s hormonskim ringišpilom i mučninama. Svijet mojih gastronomskih navika je uzdrman, ali na prilično neočekivan način. Klišeji trudnoće iz filmova i s televizije uglavnom se svode na grljenje WC-školjke, prehrambenu hirovitost i sporadičnu nekontroliranu želju za neobičnim namirnicama, poput kiselih krastavčića, parizera ili majoneze. Srećom, intimna druženja sa školjkom izostala su, a mučnine su prolazile dosta glatko i podnošljivo. Nova supermoć u obliku njuha lovačkog psa ima pozitivne, ali i mnogo više negativnih strana. Popis olfaktivnih senzacija koje izazivaju mrštenje i bljak naglo se proširio te su na njemu mnoge stvarčice koje bi inače izazivale zazubice, npr. aromatična vina, pečena riba, rogač. Od svega što mi se moglo zgaditi za jelo, ta je kleta sudba zadesila moje nekoć velike užitke - svježi paradajz, čokoladu te ribu i morske plodove. I to usred ljeta! Popis novih favorita vrlo je začudan, za moje standarde: čokolino, koji nisam jela 25 godina, džank u svako doba i u raznim inkarnacijama, a posebno hamburger i biftek-ficlek iz Pingvina, pašteta... Dokle će to, ne znam. U međuvremenu, paradajz sad barem mogu vidjeti iz daljine, iako još ne i okusiti ili pomirisati, a od ribe sam se pomirila samo s dimljenim lososom i pohanim oslićem. Još jedna posljedica novonastalog stanja i turbulentnog odnosa s hranom je i čest nedostatak volje, ljubavi i motiva za kuhanjem. Logično, pretpostavljam. Eto, svaki novi dan je gastronomska avantura, izlet u nepoznato, neizvjesnost. Jedan dan omiljeno jelo, drugi dan prezrena smrdljiva splačina. Zasad mi je prirast (prekrasan izraz iz trudničke knjižice) dosta slab, tek jedva kilu žive vage. Dakle, binge-eating još nije počeo, a vidjet ćemo kako će se tamagoči u meni ponašati ubuduće.

Naravno, počela su i razmišljanja o tome utječem li ja svojim sadašnjim preferencijama i postupcima na buduće prehrambene navike i ukus svog potomka. I ako da, kako li će to ispasti? Osim što će imati fetiš na čokolešnik. Prvi mjesec, dok sam još živjela u blaženom neznanju glede blaženog stanja, bila sam valjda najneodgovornija buduća majka i radila sve što je u trudničkim priručnicima na popisu strogo zabranjenog. Tako su se na moru dan za danom pile poveće količine vina isprekidane rakijicama, jele su se kamenice, tuna, sirova riba, nepasterizirani sirevi... Dakako, kasnije me prala strašna paranoja i grižnja savjesti, ali čini se da je zasad sve OK. Pa se tješim da fetus barem izrasta u budućeg megagurmana koji je već u utrobi spoznao razliku između postupa i dingača.

Došli smo i do onog najtežeg za svaku trudnicu ispičuturicu - navikavanje na život bez plemenitih alkoholnih kapljica. Izoštren njuh divna je stvar za uživanje u vinu, ali i prokletstvo kad vino ne možeš piti, pa čak ti nekad i smrdi. Unatoč tihoj patnji, bez brige, u mozgu se prekidač odmah automatski okrene na off tako da nema šanse da poklekneš. Osim ponekad u mislima, pogotovo u veselim društvenim prigodama tipa roštilj na plus trideset, kad svi oko tebe cuclaju hladno, orošeno pivo. Ili kad si pozvana kao gost na vinski festival u mio i pitoreskan kraj prepun novih okusa u kojem bi te svi samo hranili i pojili. A vjerujem da će i skorašnji tradicionalni posjet smotri domaćih rakija u Humu biti jedno zabavno mazohističko čeličenje. Dobro, ponekad tješim svoje papile bezalkoholnim pivom, iako znam da je to samo industrijski otrov. I loša utjeha. Ali ne mogu si pomoći. Dobro, kavu ni inače baš ne pijem, a uz alkoholnu apstinenciju, ubijen mi je i svakodnevni ritual i užitak ispijanja zelenih čajeva, jer kad kreneš guglati i forumirati, ispada da nije dokazano da je štetan, ali nije dokazano ni da nije, možda ima moguće negativne nuspojave, neutralizira folnu kiselinu, bla, bolje izbjegavati. Za svaki drugi biljni čaj također negdje piše da bolje ne. Pa i za mnoge začine. I tako unedogled. Malo to frustrira. Ispada da je sve čega se zaželim i u čemu inače guštam opasno i potencijalno štetno. OK, uglavnom su to bapske priče i plašenje bez pokrića na razini hadezeovskih spinova na koje ne treba olako nasjedati. Ali opet, fetus u meni budi duboke strahove i opreze pa se userem i usučem. Poželim na trenutke biti trudna lička seljanka iz 19. stoljeća koja nije imala takve probleme, jela je sve što se imalo, kopala krumpir i vjerojatno u polju rodila zdravo i jedro mlado.

Inače, za one trbušno obdarene pripadnice graktavijeg spola, kako raspoznati trenutak kad škemba više nije samo pivska nego evoluira u pravu trudničku? Trudnička se ne može uvući. Pivsku sam prije mogla usukati barem na tri sekunde nedisanja, ali ova se ne da i ponosni strši. No, još uvijek ne dovoljno da mi se dižu u tramvaju i puštaju me preko reda na šalteru u MUP-u. Jedva čekam taj dan.