gurwoman.blog.hr

ponedjeljak, 26.03.2012.

Što sam naučila u trudnoći

Je, pizda sam, uopće se ne javljam. Mislim da je dovoljno što sam se prokurvala po tiskovinama (Dobra hrana) pa se ne trebam ponavljati i online. Mogla bih sad kao izliku ponuditi i vrlo dinamičan i rastrgan trudnički život, pogotovo sad pred kraj, ali mogli biste mi ne vjerovati. Kako god. Za one koji još ne znaju, termin je 8. 4. Na sam Uskrs trebala bih snijeti jaje, divota. A hoće li to u stvarnosti prije ili poslije, ne znam, mišljenja tzv. iskusnjara su raznolika. Ja sam i za jedno i za drugo. Zapravo, ja sam poluluda i neuračunljiva pa ne znam ni sama što bih. Ali da je naporno, je.

No da ipak ostavim nekakav trag, idem rezimirati iskustva iz proteklih skoro pa okruglih devet mjeseci. Eh, kad se sjetim da je tad moje znanje o trudnoći i dočekivanju mladunčeta bilo na razini erudicije Ave Karabatić o postkolonijalnom romanu... Dakle, što sam naučila u trudnoći, skraćena i bezglavo-bezrepa verzija:

- Pišaj kad god i gdje god imaš priliku, makar se pritom osjećala kao živčani i nabrijani pinč koji je popio tri litre čaja i dvije Žuje.

- Prije bilo kakvog odlaska na preglede i testove u hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama, najbolje je očekivanja spustiti na razinu bolnice iz Alana Forda, pa ti onda sve bude ok i prihvatljivo.

- Treba naći balans između sumanutog proučavanja medicinske literature i nadriliterature kao da se pripremaš za svjetsko prvenstvo u ginekologiji i opstetriciji te nonšalantnog baš-me-briga-ide-to-samo-od-sebe stava tipa "Posteljica? To nije ono na čemu spavam?"

- Paničarenje zbog toga što si u prvom mjesecu blaženog neznanja o blaženom stanju popila nešto alkohola nema smisla. Uvijek se sjetiti: Pa i Courtney Love i Whitney Houston rodile su zdravu djecu, a što su tek one radile.

- Popizdit ćete i ti i fetus ako zabrijete da je samo Mozart dobra i znanstveno dokazana prenatalna glazbena podloga. Što se djetetu loše može dogoditi ako se malo razmrda na Black Keys, pjevuši uz Azru ili čila uz Calexico? Mocart-šmocart!

- Dizanje u tramvaju i puštanje preko reda? Utopija. Jedino možda kad bih, osim nošenja trbušine, nemala jednu ruku i hodala uz pomoć štake, a na glavi uz to furala ogroman ceker ko kumice.

- Bolje ništa nego bezalkoholno pivo. Jedino što valja je bezalkoholni Paulaner, ali njega sam vidjela samo u Scoutu u Samoboru.

- Fakat nitko ne dobije taj famozni ječmenac, makar ja to jako poželjela.

- Kao i sve drugo, Hollywood pogrešno prikazuje trudnoću. Nisam imala simpatične plačno-histerične epizode i u seksi širokim opravicama savršeno našminkana s mašnom u kosi jela sladoled pred televizorom. Stvarnost je zapravo ono što ne prikazuju: žgaravica, dijabetes, depresivni momenti, nadrkanost, gubitak ravnoteže i zabijanje u razne predmete, ispadanje raznih predmeta iz ruku, grčevi, svađe, probavne komplikacije...

- Nije sramota već nužnost kupovati jeftine bijele bapske MTČ gaće, najveći broj koji imaju u Nami.

- Žuži savjetuje da bi trudnica koja želi izgledati moderno i profinjeno trebala nositi haljinu od tamnoplavog baršuna s čipkastim ovratnikom. Meni je nekako draža moja široka pamučna trudnička trenirka iz H&M-a.

- Trudnoća i gurmanluk mogu zajedno, u raznim kombinacijama. Potamanila sam i dosta školjaka i sirove ribe i mesine i sireva i raznih đakonija. Dobro, onda je došao trudnički dijabetes pa se krenulo na strogo izbalansiranu dijabetičku dijetu, ali čak i ona nudi dovoljno prostora da nisi stalno na kruhu i vodi. Uz malo mašte, dobre volje i slobodnije interpretacije lista papira s uputama koji ti uvale na Vuku Vrhovcu (a izgleda zaostalo u vremenu, kao jelovnik s Golog otoka iz 1963.), zapravo i dobro i zdravo jedeš. Jedino suze liješ za slatkim. Uglavnom, s trudnoćom život kao takav ne prestaje, pa tako ni onaj gurmanski. Samo se malo uozbilji i primiri.

- San je najvrednija trudnička valuta. Naspavati se mirno, bezbolno i kvalitetno cijelu noć vrijedi više od zlatne poluge ili barela nafte. A to postane nemoguće tamo pred kraj, zadnjih par mjeseci. Kad tijelo zatraži i ukaže se prilika za makar minimalni spavanac, prihvatiti je odmah i bez razmišljanja, kao nenajavljenu božićnicu!

Znam da ću se sjetiti još hrpu toga, ali kasno je, a sutra ujutro odlazim u bolnicu na dan-dva pomnog motrenja šećerka. A tko zna, možda nekim spletom okolnosti odmah ostanem i na okotu... Sretno mi bilo i nadam se da neću morati jesti hrenovke.

26.03.2012. u 13:57 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 06.01.2012.

Žgaravica

Zanimljivo, čovjek bi očekivao da osoba koja se već dugo smatra gurmankom (zlobnici to neopravdano etiketiraju kao "izjelica" i "ispičutura"), voli probati i u sebe utrpati sve i svašta, već dobro poznaje koncept žgaravice, kao nekakvo opće mjesto i posljedicu svog nezasitnog lajfstajla. Međutim, ne. Posve me zaobišla. Kao i Balaševićev opus, kartanje bele ili fakultetske glavobolje. Putevi nam se jednostavno nikad nisu susreli. Imala sam tijekom karijere raznih probavnih pustolovina i ne jednom osjećala sam se kao Mr. Creosote u "Smislu života Montyja Pythona". Sve je jasno ako kažem da mi je već na trećem dejtu s današnjim ocem mog nerođenog djeteta bilo toliko zlo od prežderavanja i oblokavanja na večeri da sam poslije zaspala na njemu u autu, pa je jadničak sat-dva sjedio na parkingu, zarobljen ispod mene, i vjerojatno u sebi računao logaritme svih prostih brojeva do 100 ili igrao šah.

Uglavnom, žgaravice kao takve nikad nije bilo. Do sada. Odlučila je naplatiti sve račune i posjetiti me taman fino pred kraj šestog mjeseca trudnoće. Odmah sam prepoznala mučko đubre. Jednostavno znaš. Kao i s orgazmom. Misliš si, kako ću znati da je to bilo baš to ako nikad prije nisam osjetila? Ali znaš. I bio je jedan gadan period. Pripisujem to onom pomicanju želuca prema gore kad ga stisne uzurpatorica maternica. Pa se jadan izbezumi, sve mu smeta, ne zna kamo bi sa sobom i mora izbacivati kiselinu natrag u jednjak. Još jedna dražesna nuspojava blaženog stanja. Sve sam izguglala, proždrla tonu badema, popila more Donata Mg, toplog mlijeka, žvakala žvake, spavala na povišenom, jela laganu hranu, pila kamilicu... Nije pretjerano pomagalo. Mrčila me i mrčila, pogotovo noću. A evo sad odjednom otišla kako i došla. Testirala sam je. Pojela kulena, sarme, biftek u umaku od ljutih papričica... Ništa. Ali nisam više naivna. Znam da se samo pritajila i da će ponovno izmiliti kad najmanje očekujem. U inat, ne dam se zastrašiti i ne pristajem na preventivni asketizam. Možda misli da ću sad živjeti na dvopecima i jogurtu? Malo morgen! Vidjet ćemo tko je jači.

I tako, dok je želudac pjevao "Ugasi me, zar ne vidiš da žgarim", promišljajući žgaravicu* zaključila sam da bi to mogla biti idealna nova pjesma za Magazin ili Rozgu. "Opijum", "Sijamski blizanci", "Bižuterija", "Maslačak"... Zašto niz uspješnica ne bi nastavila baš "Žgaravica"? Moćna metafora, snažan simbol, rudnik motiva i ideja, potencijalan hit! Priznajem da je bilo teško bez alkohola, ali odlučila sam ući u huljićevsko stanje uma i pomoći im. Neka se i Vjekoslava malo odmori. Darujem Tončiju ovaj tekst, neka ga fino znalački uglazbi i prepusti lepršav aranžman Remiju Kazinotiju. Jedino znam da mora biti infantilna poskočica s meketavo-unjkavim ženskim vokalom. Dakle, ako ne Magazin ili Rozga, a mislim da pjesma zaslužuje taj kalibar, onda barem Minea. I definitivno neki festival za premijeru. Svoj udio u tantijemama iskoristit ću za kupnju poveće količine badema. Skupi su mi, 80 kn kila na Dolcu.

ŽGARAVICA

U ljubavi masteršef si pravi,
Svaku okreneš u svojoj tavi.
Plave il' crne, zrele il' klinke,
Sve ih smotaš k'o palačinke.

Za oko brzo sam ti zapela,
U lonac strasti još brže upala.
Lagana vatrica, prava milina,
Apetit raste, a teče slina.

Naša juha se ohladila, saznala sam, nisam jedina.
Puna je bila tvoja smočnica, a ja, dragi, nemam želuca...

(refren)
Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!

Pokušala sam na sve načine,
iz rukava sipala začine.
Nit' smo rekli nit' ispekli keks,
već sam bila u rubrici "eks".

Prožvak'o si me i zbogom rek'o,
duže bi trajalo i svježe mlijeko.
Po drugoj već posipaš šećera,
a ja visim ko Posljednja večera.

Ljubav je gorka, nimalo jestiva, nekad slatka, sad sam ti pljesniva.
Među nama teška nestašica, a ja više nemam želuca...

Srce peče kao žgaravica,
Nisam tvoja poslastica.
Ti si... žgaravica, žgaravica,
Ne pomaže ni kamilica!
...

*Na engleskom se kaže "heartburn". Nije li to baš krasno poetično?

06.01.2012. u 20:50 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.12.2011.

Blogdanski darovi 2: Recesija uzvraća udarac

Lani sam prije Božićevića nabacila neku svoju subjektivnu top-listu 10 jestivih/pitkih darova od malih delikatesnih proizvođača. To se čitateljstvu svidjelo, štoviše, neki su čak i proveli moje sugestije u djelo. Ne laskam si da ću sad pokrenuti masovni trend i izvući posrnulu ekonomiju iz krize, ali ajde da to ponovimo. I dalje smatram da su fina i nesvakodnevna hrana i piće najbolji poklon opće prakse. Je, nije trajno, ali jebo trajnost knjige mudrih izreka, solenke na Hello Kitty ili plišanog zerdava u usporedbi s užitkom konzumacije dobrog kulena, likera, slatkiša ili džema. Osim toga, kupovanjem proizvoda malih manufaktura i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava potpomažete njih, sitne ali vrlo vrijedne kotačiće hrvatske gastronomije i održivog razvoja, originalni ste i istodobno pljujete u lice globalizmu te milijunima uniformiranih bezličnih darova koji u najvećoj većini dolaze po traci iz daleke zemlje kitajske.

Dakle, evo liste za sezonu 2011., nasumičnim redoslijedom.

1. Bučino ulje
Iako još nema šminkerski tretman kao maslinovo ulje i možda isto tako raznolik spektar aroma, mirisa, sorti, kulinarskih mogućnosti, bla, pravi gastro znalci alternativci itekako guštaju u dobrom ekstra djevičanskom bučinom ulju. Grah salati bez bučinog ne želim ni primirisati! Pa na matovilac, radič, svježi sir... A nedavno sam čula i za ukazanje mitskih pralina s bučinim uljem!
Ovo međimursko od Bistera je divno i možete ga naći u ekoteci Agra u Teslinoj. Ne možete fulati ni sa slavonskim uljem Grbić, kojeg ima po većim Mercatorima, a vjerojatno i šire.

2. Samoborska salama
Kad se sjetim što nam se sve podvaljuje kao salama u raznim sendvičima i švedskim stolovima pa to usporedim s Igomatovom Samoborskom salamom! Šok je kao kad nakon Dirty Dancing 1 gledate Dirty Dancing 2 (sve djevojke rođene između cca 1974. i 1980. shvatit će prispodobu). Prirodan miris, okus pravog mesa i prave slanine, ne spali ti nepce paprikom, aditivima i solju! I poslije ne čačkaš cijeli dan zube vadeći komade žlundre i maščobe! Ambalaža je dovoljno fina, a kobasa trajna da može poslužiti kao poklon. Ima je u nekim većim supermarketima, ali slutim da će se Igomat s akcijskim cijenama pojaviti u onoj već uhodanoj čergi s tradicionalnim proizvodima koja se sad u srijedu otvara na Glavnom kolodvoru.

(slikica: www.samoborska-salamijada.com)

3. Sirup od melise
Obitelj Jakopović bacila se u nešto jedinstveno, a opet deficitarno na tržištu - proizvodnju matičnjaka iliti melise. Svašta tu ima, ali meni je najzanimljiviji sirup od melise za raditi malo drukčiji zdravi sokić. Dostupan direktno ili opet u Agri u Teslinoj.

(maznuto s njihove stranice)

4. Bermet Filipec
Da sve ostane u obitelji, lani sam predstavila samoborski delikatesni senf muštardu, a sad je na redu vinsko-biljni liker bermet, koji proizvodi drugi ogranak obitelji Filipec. Ne samo oni, dakako, ali su najpoznatiji i najprisutniji. Znate sve, jel? Fini slatko-gorkasti aperitiv. Po nedokazanoj legendi, prste u proizvodnji imali su Francuzi iz vremena Napoleona. Radi se od lokalnih sorti vina s dodatkom rogača, pelina, suhih smokava, kadulje, korice naranče i još ponekog tajnog sastojka. Trebao bi biti hit piće ovog sjevero-zapadnog podneblja, ali nekako nikako da se nametne. Vidjet ćete ga dosta često, a pogotovo po zagrebačkim predbožićnim štandovima. Još ako uz njega nađete i raritetne čokoladne kuglice s bermetom, sreći nema kraja.

5. Čokolada Adria
Nakon ushita genijalnim Nadalina čokoladicama i pralinama, pojavio se novi igrač. Dobra stara slastičarnica/pekarnica Vilma iz Raba koja je u orbitu lansirala moju ljubljenu rabsku tortu bacila se na čokoladno tržište. Fora je ista, ubacuju se tipično mediteranski sastojci tipa suhe smokve, arancini, rogač, lavanda... Vidjela sam ih u velikom Mercatoru, a u dilu su i s lancom dućana Delicije.

(maznuto s www.deliiicije.com)

6. Zagrebačka marmelada
Volim firmu Smid. Već su dugo tu, ali nekako nenametljivo i samozatajno. Prvi i jedini hrvatski proizvođač jabučnog čatnija svakako ima dubok naklon od mene (iako je moj bolji, hnj, hnj, hnj). Po DM-u imate njihovih namaza i marmelada, a ova zagrebačka je baš prigodna zimska: jabuke, med, suho grožđe, cimet, vanilija, klinčić.

(maznuto s fino.hr, gdje isto možete naručiti)

7. Maraschino
Nekad je pola europskog plemstva trusilo nakon ručka čašice Maraschina, a danas jadan stoji zanemaren po policama Plodina i Kauflanda. Čak su ga i na Titanic furali, a danas tone u Konzumu. Ts-ts. Ovaj originalni, divni, slatki, elegantni prozirni liker od višnje maraske trebao bi nas naveliko predstavljati po svijetu i biti poznatiji od Vegete i Šukera zajedno. Za poklon imate zgodnu bočicu od 0,35 ili 0,5 litre omotanu nekakvom stiliziranom slamom. Netko će reći da je to pičkasto piće, ali ne uvažavam takve podjele.

(maznuto s www.maraska.hr)

8. Imotska torta
U gomili lokalpatriotskih izvornih slastica (labinski krafi, rabska torta, skradinska torta, viški hib itd.), 170-godišnjom tradicijom i užitnom slasnošću ističe se i imotska torta koju radi Dujmex (da, zvuči više kao građevinsko poduzeće ili import-eksport firma, ali zanemarite). Već na prvi pogled mami izgledom i veličinom. Ručni rad, puno badema i malo brašna, u tome je tajna. Vidjela sam je krajičkom oka na jednom od štandova na početku Gajeve, a vjerujem da ima i po vinotekama i delikatesnicama.

(www.naturala.hr)

9. Kliška štruca
Apropos ovog gore, kliška štruca je totalni underground, ali za mene najbolji božićni kolač. I Grinch bi ga jeo! Otkrih ga slučajno, kad me teta Deana Miletić iz OPG-a Spara ponutkala njime na Danima mladog maslinovog ulja u Vodnjanu. Bomba od kolača, eksplozija okusa, a sve ekološko. Pogledajte sastav: med, brašno, orasi, bademi, suhe smokve, grožđice, kupine, arancini, mlijeko, ekstra djevičansko maslinovo ulje, džem od jabuka i naranča, liker od naranča, oraščići, klinčić i koromač. Ludilo! Njezini proizvodi dosad su bili endemska pojava jer joj na živce idu dućani koji opale ogromne marže pa od ovakvih, ionako skupih za izradu, slastica stvore krivu sliku i neku tešku ekskluzivu. Zasad, koliko znam, nabavljivo na fino.hr pa pohitajte.

10. Marmelade LacoDeLama
I još malo šećera za kraj. Jest da su mi ovo prijatelji, ali to ne umanjuje objektivnu divotu njihove dvije marmelade. Džem od žižula je limited edition i hit ove jeseni. Probala sam ga s mladim kozjim sirom, uz orahe sa strane, i tvrdim da je to bolja kombinacija od gemišta i roštilja, kesten-pirea i šlaga, Brada i Angeline. Oni ga više nemaju na lageru, ali vidim da je još nešto ostalo na fino.hr. Marmelada od mandarina stari je favorit. Najbolji asesoar svake palačinke koja drži do sebe. Možete je naručiti i direktno online.

A sad obijte kasice-prasice, orobite banke, rastrgajte čarape i u lov!

12.12.2011. u 20:35 • 1 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.12.2011.

Londonski žurnal

Što radi trudnica u petom mjesecu? Put putuje! Idealno vrijeme da posljednje ostatke slobode i još koliko-toliko pokretno tijelo iskoristim za micanje guzice iz ovog gliba i ugađanje sebi i samo sebi. Iskombiniraš ugodno, korisno, praktično, predbožićno i gurmansko te formula izbaci London kao konačno rješenje. Dobra odluka potvrđena je toplom dobrodošlicom u obliku četiri dana sunca, dok ste vi luzeri po Zagrebu bauljali ko tuste guske u magli. Ugodan i topao pansion "Kod Ines" istovremeno je poslužio i kao edukativni poligon odnosno neka vrsta kristalne kugle, pružajući zastrašujući uvid u 24-satni život s malim djetetom.

No posvetimo se radije pustolovinama mog želuca, a ne maternice. Možemo se mi koliko hoćemo smijati bljutavoj engleskoj hrani, ali što se tiče kvalitete i raznolikosti ponude najrazličitijih delicija i etničkih kuhinja iz svih krajeva svijeta, put u London za mene je najveća gastronomska svečanost. OK, usko nacionalistički gledano, imamo raznovrsniju tradiciju, bolje resurse, prirodnije namirnice, zanimljiviju, bogatiju i ukusniju kuhinju, ali sve to pada u vodu u usporedbi s kulinarskim UN-om na ulicama, tržnicama i u dućanima Londona.

Tri duge godine trebale su da se vratim na obljubljeni Borough Market, i koliko god on već bio isfuran i ultrakomercijalan, opet moram naširoko raspredati o svom hodočašću. Ponovimo osnove. Smješten kod London Bridgea, to je najpoznatiji i jedan od najvećih food marketa u gradu. Okupljalište i turista i profesionalnih gurmana i lokalnih šminkera. Ne ide se tu po krumpir, grincajg i jaja, nego probrane najkvalitetnije specijalitete iz raznih kutaka kako Ujedinjenog Kraljevstva, tako i Europe, pa i šire. Tu se cijeli dan jede, pije, druži, kuša, njuši, čudom čudi, trži, šeta, pasu se oči i troše goleme količine funti. Radi samo četvrtkom, petkom i subotom, ali špica je u subotu kad radi punom parom. Unatoč gužvi ko da se besplatno dijele kante beluga kavijara, atmosfera je iznenađujuće opuštena i tipično engleski pristojna. Kako svaki koš za smeće i bandera u Londonu imaju dugu i slavnu tradiciju, tako se i ovaj pazar diči poviješću koja seže čak do 11. stoljeća, a sadašnje elegantno zdanje nastalo je sredinom 19. stoljeća u stilu Art Decoa. Plaćeno je vjerojatno izrabljivanjem kolonijalnih jadnika čiji preci tu danas prodaju najfiniji čaj ili curry.

Dođite što ranije, gladni, a temeljitim i strateški dobro isplaniranim cirkuliranjem oko štandova (koji su više nalik na butike nego tezge) možete se dobro najesti samo kušajući uzorke. Naravno, nećete odoljeti ni raznim zalogajčićima koji se usput nude za novac. A dan treba završiti ispirući ga dobrim aleom u obližnjem pubu. Ili kao neki, prefinom toplom tamnom čokoladom s čilijem u ništa manje obližnjoj čokolateriji.
Ide slikopis...

Arapske đakonije, pizdarijice, namaščići i svašta. Humus od cikle? Zanimljivo.

Mašala baskijskih svinjica!

Mmm, baklavice razne.

A tek ove pitice!

Vidi ovih oku ugodnih terina...

Maslina da ti pamet stane.

Ovaj mladić je bio jako simpatičan i ima odličan namaz od gljiva. Bez češnjaka!

Sir se kupuje na metre i kile.

Jel neko za klokanetinu?

Fine friške paelle, još malo pa nestalo!

Bez brige, ovo nije iz Temze.

Zadnji put sam bolno uzdisala gledajući talijanske i španjolske dućančiće luda od zavisti što i mi nemamo barem neku dekicu rasprostrtu na podu na kojoj bi kakav kršni našijenac dilao maslinova ulja, paški sir, pršute, rakije, srdele, državne obveznice, nešto... Dakako, pripisala sam to našoj poslovičnoj nesposobnosti, ali i uroti velikih gastrosila koje nas ne žele. Ali ove godine srce je zaigralo ugledavši prvi hrvatski šand na Borough Marketu!!! Jebo NATO i EU, za ovo se trebalo izboriti. Jesu li za to zaslužni HGK, HTZ, ministarstva, veleposlanstvo, bilo kakve službene institucije? Naravno da ne! Nego privatna inicijativa i entuzijazam hrvatsko-engleskog bračnog para zaluđenog ljepotama hrvatske kužine. Štandić nije loš, ima svega pomalo - tartufi, maslinova ulja, sir, smokvenjak, pekmezi, ajvar, med - ali svakako ima mjesta i za napredak. Hendikep je što su prodavači fetivi Englezi koji baš i nemaju neko golemo znanje o Hrvatskoj i onome što nude pa sam ih stručnim potpitanjima i sukomentarima zbunila kao Jacu da je pitaš "Vot dej iz it tudej". Ali neka, i ovo je početak.

(Jel' da ova teta lijevo malo vuče na Vanessu Redgrave?)

Sad malo dosta o Borough Marketu za idućih nekoliko godina. Krasne li slučajnosti, jedan zanimljiv hranidbeni događaj počeo je baš kad sam se ja obrela u gradu. Zamislite izlazak u petak navečer, hrpa mladih okuplja se na parkingu u pokrajnjoj uličici u off ali cool kvartu, cika, vika, živa muzika i veselje, a usput se i fino jede i pije. Ne, to nije londonski Rujanfest u studenom, to je The Long Table iliti Dugi stol: noćni festival hrane i cuge na otvorenom. Limitirana su mjesta pa se za upad čeka u podugačkom redu. Mi smo čekali bar pola sata i mislim da smo super prošli. Prostor je stvarno mali i zbuksan pa kako tko izađe, tako redari ufuravaju unutra nova grla. U sredini su dva ogromna duga natkrivena stola pa se svi sjate na njih, a oko toga štandovi s raznom klopom iz najboljih lokalnih restorana: njujorški hotdog, kineski bućkuriši, talijanska pizza, engleske organske ćufte, tapasi, karipski gumbo, gurmanski burgeri, francuski kolačići, viski, vrhunska piva malih engleskih pivovara... I svi su kul i hipster kao u reklami za novu tarifu nekog mobilnog operatera. Jako zgodan izlazak. Ako ste u prilici, traje svaki petak do Božića. Jel bi tako nešto moglo zaživjeti kod nas? Ne znam baš, teško. Jedino kao neka mikro gerilska akcija. Čim bi se službene gradske institucije uplele u to, završilo bi kao... Rujanfest.
Zbog mraka i gužvetine kao u jutarnjem tramvaju, slike su vrlo limitirane. A trebalo je nečime držati i čašu i tanjur.

Škvadra čeka upad. Ovo je tek 25% cijelog reda.

Došla baba s kolačima.

Cool pizza majstor.

Moj karipski vegetarijanski gumbo. Doma sam poslije otkrila da sam u dio gumba i sjela.

Imam i neka mala otkrića i preporuke za upisati u to-do listu londonskih gladnih i žednih putnika namjernika. Nešto po savjetu Time Out Cheap Eatsa, a nešto vlastitim njuhom:

- odličan i netipičan vegetarijanski indijski restoran s jako fer cijenama i pristojnim stričekima, a u centru, nekoliko minuta hoda od Covent Gardena - Sagar, 31 Catherine Street

- dobar, hvaljen i krcat malezijski restorančić u vrevi Sohota - Rasa Sayang, 5 Macclesfield Street. Savjet: ne uzimati gotovi dnevni jelovnik, nego jelo po jelo.

- divan kvartovski intelektualno-rokerski ali ne ofucani pub s mladom klijentelom, odličnim izborom malih i kvalitetnih piva koja se svako malo mijenjaju i dobrim izborom hrane kakav sam tražila cijeli život i našla prekasno, ni pet minuta od doma naše domaćice - The Duke, Culford Road, Dalston.

- trenutačno najzanimljivije englesko pivce, nažalost iskušano više mirisom nego okusom, a nešto podužeg naziva - Ascot Ales Single Hop Galaxy

Covent garden i inače je če-če, a pogotovo u predbožićno doba. I tu sam, naravno, nabasala na štandiće s raznoraznim međunarodnim delicijama. Našao se tu i prilično neutralan Slovenac s raznim štrudlama, kolačima (prekmurska vs. međimurska gibanica!), salatama pa i istarskim Zigante tartufima. Izmijenili smo nekoliko uljudnih diplomatskih nota.

A u National Science Museumu vidjeli smo i kako stanovnik moje maternice izgleda pretočen u zgođušnu keramičku skulpturicu:

Za oproštaj i raspirivanje blagdanskog hedonističkog duha, evo vam pozdrava od razdraganih gingerbread mena! (Odmah krene pjesmica: Meni treba đinđer, meni treba men, ko od tijesta da je odvaljen...)

04.12.2011. u 13:58 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 29.10.2011.

Jesen u mom trbuhu

Drugo stanje ušlo je u drugo tromjesečje. Bez brige, neću maltretirati čitateljstvo svekolikim trudničkim izvještajima i detaljima tipa mjere nuhalnog nabora i nijansa iscjetka kao što neke novopečene majke spemiraju okolinu neprestanim jednosmjernim verglanjem isključivo o djetetu-centru-svoga-svijeta, uz instantno pokazivanje prigodne fotografije za svaku situaciju. Ako ikad budem takva, slobodno me mlatnite skušom. Ovaj post žali za vremenima osnovnoškolskih sastavaka na temu jeseni. A kako je moj trbuh sad centar mog svijeta ("A prije nije bio?" već čujem zlobne jezike), onda je logično da se i jesen percipira kroza nj.

Srećom, s hranom i jedenjem kao takvim opet sam na ti. Kako sam sad već osjetno veća, povećalo se i pakovanje Čokolešnika pa sad uzimamo ono industrijsko od 1 kg. Ali uvjerena sam da se u nekoj sretnoj zemlji sretnih trudnica iza sedam gora od kesten-pirea i sedam mora od kakaa krije još veće pakovanje i da ću ga jednom naći. Stalno čekam te bizarne hirove i krejvinge, ali baš se i nemam nečim posebnim pohvaliti. Daj što daš. Doduše, jedne večeri odjednom me spopala neodoljiva želja za Buco sirom. Baš njim, nikako Zdenkom! I imala sam viziju da ga umačem u kečap. Vjerujte, to ne bih radila ni s 9 godina. Iako se muško čak kurtoazno ponudilo da ode potražiti isti, kako je bilo prošlo 22 h, bila sam dovoljno razumna i milostiva da ga zaustavim. Drugi dan želja je potpuno nestala. Jedini krejving tu i tamo je nedosanjano fino hladno pivo... No vratimo se na jesen i jesenje plodove.

Dok se slavniji Beaujolais još čeka, mi smo već izbacili svoju verziju - portugizac. Srećom, u zadnje vrijeme je napredovao i nije više sinonim za nepitki moštoliki kiseliš koji spašavaš pečenim kestenima. I mogu reći da mi sad odlično paše, kao nikad. Ne serite, popila sam možda triput po nekoliko gutljaja, a uostalom ima manje alkohola od prosječnog vina. Praktički ko dvije-tri Griotte! Prvo je s predstavljanjem krenuo Agrokor, sa svojim već uhodanim tržišnim blockbusterom iz podruma Mladina. Utjelovljenje masovno prisutnog portugisca za raju, bez nekih većih iznenađenja i ushita. Komercijalno i solidno, postojane kvalitete. Uz kestene će dobro prokliziti.

Zatim je Kutjevo pokazalo da i oni portugisca za trku imaju. Sasvim drukčiji stil i moram priznati, trenutačno broj jedan na listi ove ograničene degustatorice.

Osim s kestenima, on se sjajno podružio s divnim slavonskim plodovima tora, što bi rekao jedan uvaženi bloger svežder. Bila je to i dobra prigoda da upoznam fetus s đakonijama kao što su goveđi jezici, kulen, šunka, čvarci, mast. Ionako ga kad dođe na svijet čeka preduga monotonija voćnih kašica. A ako kruh s masti i čvarkom nije najsavršeniji zimski kanape, onda ovo dijete nije moje.

Načeta vedrim jesenskim portugizačkim raspoloženjem, pohitala sam i na već tradicionalne Dane portugisca u Boćarski dom. Raspoloženje je brzo splasnulo. Umjesto da uz malo dobre i zanimljive promidžbe cijeli grad živi uz portugizac i pijucka svake večeri isti uz raznorazne svirke i prigodnu ponudu brzogriza na npr. Cvjetnom trgu, organizatori su opet sve zbuksali u šatorče daleko od centra i pretvorili u dosadnu manifestaciju koja bi se mogla nazvati i Susreti umirovljeničkih domova. Gomila gerijatrije, tamburaši, jedan štand s kobasama, jedan sa sirom i jedan s kolačima te indisponirani kestenjar s vrećetinom lošeg kestenja iz Španjolske. Ma nek se penzići zabavljaju i piju litru za 25 kuna, bolje nego da se tramvajem voze u beskonačan krug ili obilaze kontejnere, ali Dani portugisca stvarno mogu biti izvedeni puno bolje. Šteta, jer na jednom se mjestu okupila krema plešivičkog vinarstva. Odlučili smo se za Koraka i Ledića, što se pokazalo jednom sasvim razumnom odlukom.

Raspoloženje su tek malko podigle kod kuće spravljene odlične Igomatove češnjovke (dućani na Branimircu i u Dugavama, toplo preporučujem).

Kad smo već kod mladih vina, očekujem puno od istarske perjanice zvane Mladuh. To je Kozlovićevo vino proizvedeno karbonskom maceracijom od mješavine sorti merlot, cabernet sauvignon, refoš i plavina. Ne, nisam probala, ali nepca iz moje bande kojima apsolutno vjerujem prilično su razgaljena. Uskoro slijedi zagrebačka promocija i invazija na odabrane birtiještine.

Tražite li možda malo jače zimsko vino, nešto što će milovati pečene race, mlince, zelje, krvavice? Apstinirajuća trudnica i za to ima rješenje, a pronašla ga je na druženju povodom berbe hrvatskih medalja na festivalu Emozioni del Mondo: Merlot e Cabernet insieme. To je Cabernet sauvignon 2009. našeg veterana i najpoznatijeg vinskog brka Hrvatske, Vlade Krauthakera. Moćno! Evo ga četvrti s lijeva...

Mislili ste da ću fetusu uskratiti tradicionalni pohod zadnju nedjelju u listopadu u istarski Hum na Smotru domaćih rakija, još uvijek jednu od najdražesnijih veselica za ispičuture u cijeloj Lijepoj Kifli? Pogrešno! Došli smo brojniji i opremljeniji nego ikad. Čak i ubacili svog čovjeka u žiri, ali dok ne promijeni ime u Nevio ili Gianfranco, nema veće koristi. Bilo je očekivano sunčano, veselo i tečno. Nevjerojatno, ali unatoč masi ljudi, u Humu i dalje nema fifa u štiklama, mafijaša, političara ni kamera lajfstajl emisija. Čak mi nije preteško pala nemogućnost kušanja jedne od preko 150 prisutnih rakijica raznih žanrova. Vraćamo se dogodine s dudom u ustima!

Nakon toliko nepopijenih maligana, treba nešto i pod zub staviti. Jesen je u Istri i Kvarneru najljepša jer na stolove dolaze tartufi i druge gljive, list, maruni, bundeve, mlada maslinova ulja, a još uvijek se mogu naći i šumske bobice. To najbolje dolazi do izražaja u restoranu Draga di Lovrana, smještenom na bajkovitoj lokaciji na razmeđi Kvarnera i unutrašnjosti Istre.

(fotku zdipila Vinodolu)

Tu vlada i kuhačom vitla čvrsta ruka Zdravka Tomšića, šutljivog, genijalnog i kreativnog tehničara grube vanjštine, kojeg nikad nećete vidjeti u žiriju Masterchefa ili ukoričenog na kiosku za samo 29,99 kn. No kako je Draga di Lovrana u cjenovnom rangu koji mi je prihvatljiv tek u prigodi kao što je 10-godišnjica braka ili bogata ostavština nepoznate tete iz Vanuatua, trebalo je čekati da Tomšić dođe na gostovanje u prijateljski zagrebački Vinodol te da me sreća pomazi pozivom na taj spektakl. Mali budući gurman ili gurwomanica (još se nije definiralo) imao/la je tijekom ove prilično eklektične ali slasne best-of večere priliku kušati prava remek-djela, npr.:

Tripe od rošpe (grdobine) s bruschettom od učkarskog ovčjeg sira i začinskog bilja - savršenstvo!

Carsko meso marinirano u rumu pripremljeno u vakuumu, s pireom od krumpira i prženih lješnjaka te kiselom repom - zimska bomba!

Flameri od griza u sirupu od višanja

Gastro preseravanje? Ma kakvi! Striček Tomšić zapravo je klasičar koji voli propisno pripremiti obična jela od običnih ali odličnih namirnica, uz tek pokoji kreativniji dodir, dovoljno diskretan da ne uništi srž jela, a opet i dovoljno efektan da padneš na dupe od oduševljenja.

Ipak mi nakon svega nešto fali u životu... Malo jači desert. Zato jedva čekam da skoknem do Orijenta (nisam slučajno odabrala ginekološku ordinaciju u neposrednoj blizini).i probam njihovu najnoviju sezonsku sladotvorinu po imenu Legenda o jeseni. Tortu od ni pet ni šest nego sedam slojeva: dacquoise od badema, američki čokoladni biskvit, mak šljive, i čokolada, domaći pekmez od šljiva, šlag posipan kakaom, kesten i mousse od šljiva i maka s mascarponeom. Ako preživim, pričat ću!

Plodna jesen, nema što. Umjesto da tuguje, ona u meni planduje. Iako sam sve tromija nesilica, dok god ima dovoljno avantura u kuhinji i izvan nje, ja sretna. Fetuše, nadam se da cijeniš život u ritmu čokolešnik-tartuf-krvavica-trudnička multivitaminska tabletica.

29.10.2011. u 21:43 • 2 Komentara • Print • # • ^

petak, 30.09.2011.

Trudbene usudnice

Što je zajedničko meni, babuškama, Severini i Beyonce? Dakako, osim zamamnih oblina? Odgovor se, kao i tako često kod mene, krije u trbuhu - nosimo mladunčad! Pecivo je u pećnici! Osim što to znači ogroman i za sada još nesaglediv zaokret u životu te nove fokuse, drugo stanje uvelike će utjecati i na uređivačku politiku ovog skromnog blogovlja. U ova tri mjeseca avanture u kuhinji dobile su novu dimenziju. Nije lako biti gravidna gurmanka prvo tromjesečje. Sad željno iščekujem mitsko zlatno razdoblje drugog tromjesečja i žderanja svega i svačega u gigantskim količinama koje ne izazivaju ni tračak grižnje savjesti. No sad još stojim (lažem, više ležim) u nekom međuprostoru. Pa ću se danas dotaknuti iz osobnog iskustva nekih šokantnijih pojava koje mogu zadesiti buduću majku sladokusku.

Prvo je nov i čudan odnos s hranom, a povezan s hormonskim ringišpilom i mučninama. Svijet mojih gastronomskih navika je uzdrman, ali na prilično neočekivan način. Klišeji trudnoće iz filmova i s televizije uglavnom se svode na grljenje WC-školjke, prehrambenu hirovitost i sporadičnu nekontroliranu želju za neobičnim namirnicama, poput kiselih krastavčića, parizera ili majoneze. Srećom, intimna druženja sa školjkom izostala su, a mučnine su prolazile dosta glatko i podnošljivo. Nova supermoć u obliku njuha lovačkog psa ima pozitivne, ali i mnogo više negativnih strana. Popis olfaktivnih senzacija koje izazivaju mrštenje i bljak naglo se proširio te su na njemu mnoge stvarčice koje bi inače izazivale zazubice, npr. aromatična vina, pečena riba, rogač. Od svega što mi se moglo zgaditi za jelo, ta je kleta sudba zadesila moje nekoć velike užitke - svježi paradajz, čokoladu te ribu i morske plodove. I to usred ljeta! Popis novih favorita vrlo je začudan, za moje standarde: čokolino, koji nisam jela 25 godina, džank u svako doba i u raznim inkarnacijama, a posebno hamburger i biftek-ficlek iz Pingvina, pašteta... Dokle će to, ne znam. U međuvremenu, paradajz sad barem mogu vidjeti iz daljine, iako još ne i okusiti ili pomirisati, a od ribe sam se pomirila samo s dimljenim lososom i pohanim oslićem. Još jedna posljedica novonastalog stanja i turbulentnog odnosa s hranom je i čest nedostatak volje, ljubavi i motiva za kuhanjem. Logično, pretpostavljam. Eto, svaki novi dan je gastronomska avantura, izlet u nepoznato, neizvjesnost. Jedan dan omiljeno jelo, drugi dan prezrena smrdljiva splačina. Zasad mi je prirast (prekrasan izraz iz trudničke knjižice) dosta slab, tek jedva kilu žive vage. Dakle, binge-eating još nije počeo, a vidjet ćemo kako će se tamagoči u meni ponašati ubuduće.

Naravno, počela su i razmišljanja o tome utječem li ja svojim sadašnjim preferencijama i postupcima na buduće prehrambene navike i ukus svog potomka. I ako da, kako li će to ispasti? Osim što će imati fetiš na čokolešnik. Prvi mjesec, dok sam još živjela u blaženom neznanju glede blaženog stanja, bila sam valjda najneodgovornija buduća majka i radila sve što je u trudničkim priručnicima na popisu strogo zabranjenog. Tako su se na moru dan za danom pile poveće količine vina isprekidane rakijicama, jele su se kamenice, tuna, sirova riba, nepasterizirani sirevi... Dakako, kasnije me prala strašna paranoja i grižnja savjesti, ali čini se da je zasad sve OK. Pa se tješim da fetus barem izrasta u budućeg megagurmana koji je već u utrobi spoznao razliku između postupa i dingača.

Došli smo i do onog najtežeg za svaku trudnicu ispičuturicu - navikavanje na život bez plemenitih alkoholnih kapljica. Izoštren njuh divna je stvar za uživanje u vinu, ali i prokletstvo kad vino ne možeš piti, pa čak ti nekad i smrdi. Unatoč tihoj patnji, bez brige, u mozgu se prekidač odmah automatski okrene na off tako da nema šanse da poklekneš. Osim ponekad u mislima, pogotovo u veselim društvenim prigodama tipa roštilj na plus trideset, kad svi oko tebe cuclaju hladno, orošeno pivo. Ili kad si pozvana kao gost na vinski festival u mio i pitoreskan kraj prepun novih okusa u kojem bi te svi samo hranili i pojili. A vjerujem da će i skorašnji tradicionalni posjet smotri domaćih rakija u Humu biti jedno zabavno mazohističko čeličenje. Dobro, ponekad tješim svoje papile bezalkoholnim pivom, iako znam da je to samo industrijski otrov. I loša utjeha. Ali ne mogu si pomoći. Dobro, kavu ni inače baš ne pijem, a uz alkoholnu apstinenciju, ubijen mi je i svakodnevni ritual i užitak ispijanja zelenih čajeva, jer kad kreneš guglati i forumirati, ispada da nije dokazano da je štetan, ali nije dokazano ni da nije, možda ima moguće negativne nuspojave, neutralizira folnu kiselinu, bla, bolje izbjegavati. Za svaki drugi biljni čaj također negdje piše da bolje ne. Pa i za mnoge začine. I tako unedogled. Malo to frustrira. Ispada da je sve čega se zaželim i u čemu inače guštam opasno i potencijalno štetno. OK, uglavnom su to bapske priče i plašenje bez pokrića na razini hadezeovskih spinova na koje ne treba olako nasjedati. Ali opet, fetus u meni budi duboke strahove i opreze pa se userem i usučem. Poželim na trenutke biti trudna lička seljanka iz 19. stoljeća koja nije imala takve probleme, jela je sve što se imalo, kopala krumpir i vjerojatno u polju rodila zdravo i jedro mlado.

Inače, za one trbušno obdarene pripadnice graktavijeg spola, kako raspoznati trenutak kad škemba više nije samo pivska nego evoluira u pravu trudničku? Trudnička se ne može uvući. Pivsku sam prije mogla usukati barem na tri sekunde nedisanja, ali ova se ne da i ponosni strši. No, još uvijek ne dovoljno da mi se dižu u tramvaju i puštaju me preko reda na šalteru u MUP-u. Jedva čekam taj dan.

30.09.2011. u 21:50 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.09.2011.

Ljetni inspiratori

Oh, kako volimo njurgati i pljuvati sve što ne valja u ovoj kiseli-krastavac-državi te naširoko zdvajati nad svojom kletom i teškom sudbom. Priznajem, ja prva od svih! To posebno dođe do izražaja ljeti, u vrijeme godišnjih odmora, kad ispod kamenja van izmile spodobe, pojave i tendencije čiji je zajednički nazivnik "preveslati te uz minimalan trud oderati i namlatiti maksimum para za mirno hlađenje jaja u hladovini". Nu, da se sad slučajno ne bi oglasio Pauletić, ovaj tip ponašanja i djelovanja ne smatram ograničenim na jedno geografsko područje nego univerzalno raširenim. Politika aljkavosti i planskog bezdušnog deranja vrišteće je prisutna u turizmu, a napose na polju gastronomske ponude. Sigurno svatko u sjećanju ima bar jednu abnormalno masno plaćenu odvratnu jadransku pizzu teksture šperploče s dodatkom kečapa, podravca i ukiseljenih šampinjona, uz mlaku malu Žuju za 20 kn. Da ne govorimo o dubljim ožiljcima u gastrospomenaru putujućeg gurmana kao što je prava pašticada s domaćim njokima na papiru, a u stvarnosti Ledovi njoki-klonovi s mesom što se davi u kvasinom predoziranom saftu koji suhog voća vidio nije. Da se razumijemo, definitivno nije riječ o visokim očekivanjima istančanog gastrosnoba koji traži apsolutno savršenstvo. Deranje pogađa sve i svakog te stvarno moraš biti zatočenik pobjegao iz gulaga koji je godinama jeo mahovinu i žirove da stoički otrpiš naručene njoke s 4 sira koji dođu na stol otužno plutajući u golom bešamelu i onda te olakšaju za 60 kn. Itd., itd.
Dakako, ne mislim da su gastronomski zločini protiv čovječnosti, monotonija, bezobraština i pljačka prisutni samo u Hrvatskoj, niti mislim da je sve sipino crnilo. Ima tu čak i bijelog, dosta sivog, ali i puno Technicolora. Imamo ispodprosjek, prosjek i nadprosjek s pripadajućim debelim nijansama te ono što ovom prilikom nazivam inspiratorima. Kvalitativno oni u principu spadaju u nadprosjek iako uopće ne moraju biti vrh vrhova, ali od ostalih se razlikuju po luđačkom sjaju u očima, magarećoj tvrdoglavosti i upornosti, nepresušnoj energiji, nepatvorenoj strasti i jasnoj viziji. Obično u svojoj okolini strše kao Rojs u HNK ili Modni Mačak na sjevernoj tribini Maksimira. Redovito ne namlate brdo para nego pošteno i skromno guraju svoju priču, u konstantnoj borbi protiv birokratskih i poreznih minskih polja. Kad naletim na nekog takvog, a nisu baš jako česte pojave, osjetim se nekako toplije, ispunjenije i zadovoljnije svojom nebiranom egzistencijom među ljudskim rodom baš na ovom mjestu i u ovo vrijeme. Kažem u sebi "vau" i pomislim da stvarno i izvan filmskog scenarija možeš uspjeti ako ti puhne neka ideja, a ti imaš dovoljno muda i volje da je ostvaruješ. Imala sam čast nabasati na nekoliko takvih ovog ljeta, ali ovom prilikom ograničit ću se na glorificiranje samo dva trofejna primjerka. Mjesto radnje u oba je slučaja Korčula.

Cukarin

Cukerin je simpatičan i jedinstven mali dućan u gradu Korčuli koji na tom mjestu ponosno stoji od 1994. No Cukerin je zapravo teta Smiljana. Ljubiteljica tradicionalnih domaćih kolača htjela je uskrsnuti život bakinim receptima, ali i dodati dašak novog te približiti tu sladokusnu baštinu ostalim ljudima, od lokalaca s gastroamnezijom do posjetitelja iz svih krajeva kifle i svijeta. I tako ona dan za danom na posve prirodan način (umjesto sode bikarbone ili industrijskih sredstava za rahljenje tjesta upotrebljava starinsku recepturu - amonijak!) mijesi i peče drevne otočke kolačiće cukarin, klašun i amaretu, a smislila je i dva nova: harubicu i Marko Polo bombicu. Naglasak je na mediteranskim sastojcima: bademi, rogač, rakija, limun, naranča... Radi i jedinstvene ušećerene bademe na bijelo, albino verziju onih uobičajenih smeđih. Pritom je skromna, susretljiva i prirodna poput svojih slastica. Dakako, stranci su to prepoznali pa je već godinama uvrštena u Lonely Planet i o Cukarinu su pisali razni bjelosvjetski mediji. Ali ajde, i naši su je potapšali te joj uvalili pokoju plaketu. Kao što reče jedan novinski naslov, ono što je sacherica za Beč, to je Cukarin za Korčulu. Koliko uspijevam detektirati na slikama, teta Smiljana bila je još donedavno tamnokosa, a sad je skoro pa kompletno sijeda. Posljedice poštenog, upornog i kvalitetnog rada u bananastom okruženju? Samo da za koju godinu ne ostane bez kose.

(hvala Alenu Ravniću na fotkama, moje su ručice bile okupirane kolačima)

Bire

Striček Frano Milina Bire počeo je s klasičnim agroturizmom na brdašcima iznad Lumbarde. U lijepom kamenom zdanju usred idilične prirode dočekivao je grupe turista, hranio ih probranim autohtonim delicijama, pojio domaćim likerima i rakijama te vlastitim vinom sorti grk i plavac mali. No Biretu je uskoro proradio kliker i shvatio je da uspjeh i zadovoljstvo leži u proizvodnji, a ne tromjesečnom služenju turista i onda devetomjesečnom životarenju. Agroturizam postao je sekundarna, prateća djelatnost, a vinarstvo primarna. Zaslužan je, između ostalih, za otimanje korčulanske sorte grk zaboravu i njegov polagan ali siguran povratak na scenu. Iako, iskreno, mjesta napretku još ima. Unaprijedio je i modernizirao proizvodnju. Nije školovan enolog, ali trudi se i stalno uči. I sad ono najbolje - obnovio je drevne totalno zapuštene terasaste vinograde na rajskoj lokaciji na južnim padinama Korčule i od nule podigao nove nasade, prvi korčulanski ekološki vinograd. Njegov ponos i sreća dok nas je vozio na vrh brda da nam pokaže to čudo bili su opipljivi kao svjež ubod komarca. Inspirirajuće. A kad je skužio da je zaboravio ključ kamene brvnarice koju je podigao uz vinograd, nije mu bilo teško otruckati se sam nazad po njih. Na temelju tog dalekovidnog poteza (obnove vinograda, ne vraćanja po ključeve) Bire je postao prvi hrvatski mali poduzetnik koji je od UN-a dobio poticajni kredit u sklopu Programa za poticanje zelenog poduzetništva. I nije si odmah kupio Maybach! Vjerujem da su mu se u tom trenutku prestali smijati ili sumnjičavo mahati glavama. Još jedan dokaz da je budućnost u lokalnom, zelenom, održivom. Jedva čekamo plodove prve berbe.

(Da, moram naučiti smiriti ruku, a ne snimati kao da pratim finale u trčanju na 100 metara.)

Nadam se da su ovo bile dvije poučne i nadahnjujuće pričice. Ne želim sad nikoga osokoliti da sutra otkanta siguran poslić u državnoj upravi i krene u ostvarenje sna da proizvodi sir na Biokovu, plete ličke vunene šlapice ili tako nešto, ali kad bi se malo više vremena posvećivalo nečemu korisnom, kreativnom i ispunjavajućem, makar na intimnoj mikrorazini... Eh.

05.09.2011. u 20:33 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 28.07.2011.

Sijamski rezanci: Potucanje po Bangkoku

Moja se dalekoistočna trilogija vuče brzinom puža koji tipka SMS dok puzi pa osjećam breme kojeg se moram riješiti prije odlaska na godišnji ne bi li mi savjest bila čista poput bijele košulje s reklame za deterdžent. I tako, došli smo napokon do finalne točke - Bangkoka. Kakvu sam mentalnu sliku imala o tajlandskoj prijestolnici prije dolaska? "Veliko, prometno, puno Azijata, tajlandske hrane i kurvi sumnjiva spola." Zapravo, moram priznati da mi je prva asocijacija i 20 godina poslije bila ona serija "Bangkok Hilton" iz vremena dok je Nicole Kidman bila mlado frčkavo nevinašce, a ne današnja voštana figura. Pa me bespotrebno malo pucala paranoja da će mi netko ubacit pošiljčicu heroina u ruksak.

Uglavnom, Bangkok je velika mahala. Skoro 8 milijuna grla. Prava svjetska metropola, i po zapadnjačkim mjerilima, a to posebno dođe do izražaja kad netom doputujete nakon potucanja manjima i siromašnijima Vijetnamom i Kambodžom. Pravi šok. Odjednom sve blješti i svuda su Mekovi, Heloukiti, Starbaksi i slična poznata globalistička obilježja, e, ali više apsolutno nigdje nema besplatnog WiFija, jok! Tu se sve plaća. A imade Bangkok svega: najpoznatiji hotelski lanci, stotine poslovnih nebodera, gigantski šoping-centri, Skytrain (ko podzemna, ali ide iznad grada), ali tu je i ona druga strana, azijski šarm, hramovi, uličice pune štandova i hrane, kaos mravinjaka...
Ma čim sam ušla, znala sam da će sve biti ružičasto kad su takva već i jaja:

Imali smo sreće pa došli taman u vrijeme proslave Songkrana, tajlandske Nove godine, kad njeguju jedan divan običaj sličan našoj norijadi, ali sudjeluju svi i nitko ne pizdi. Masovno se prskaju i polijevaju vodom kako bi otjerali prljavštinu, demone i tugu i čisti ušli u novu godinu. Unatoč vjerskom temelju tog običaja, na ulicama to izgleda kao da ste upali u neki poludjeli zabavni park. Posebno vole turiste smočiti. Fora. A kako je vani bilo preko 35 stupnjeva, godi. Ima i pješadije i mobiliziranih jedinica koje kruže gradom i traže žrtve.

Untitled from Gurwoman on Vimeo.

Grad leži na rijeci odnosno rječugi Chao Phraya, kojom cirkuliraju slikoviti brodići-tramvaji, ali treba paziti da ne nasjednete i uđete u neki od masu izletničkih brodova koji će koštati puno puno više od pola dolara-dolar za kartu u javnom brodiću. Plutanje rijekom odlično je za razgled bangkoških kontrasata - od velebnih neboderčuga do potleušica od šperploče.

Ima zgodnijeh hramova, a najturističkije mjesto je Wat Phra Kaew, iliti Hram smaragdnog bude, kompleks toliko prepun oblika, boja, zlata, dragulja i blještavila, kao da su nekom budističkom Kerumu dali neograničen budžet i slobodne ruke. Srećom, ovaj je konzultirao struku pa je sve ispalo simpatično. Jedino malo oči bole od gledanja u toliko svjetlucavih površina. I teško je osjećati produhovljenost i unutarnje prosvjetljenje kad oko vas mili nepregledna masa ljudi sa svih krajeva planeta.

Kao i u svim sakralnim i državnim objektima u budističkim zemljama, nema šanse da ičemu prismrdite golih nogu. Zato u ovom hramu imaju posudionicu prnja za pokrivanje gole kože. Mislim da bi se Modni Mačak okrenuo i pobjegao jer ne možeš birati stil, dezen, boju, pa ni veličinu. Pa efekti znaju biti komični:

Prije putovanja, kod spomena Bangkoka bili smo izloženi, Filip nešto više nego ja, pošalicama koje spominju kurveraj, masažu i skrivene čune. Dakle, od tog famoznog središta seksualnog turizma nisamo vidjeli ništa. Doduše, tek smo zadnji dan prošetali kvartom navodno poznatom po klubovima "te vrste", ali po danu je tu najobičniji plac. Da se noću tu nude nekakve druge ribe, banane i dinje dalo se naslutiti po natpisima na zgradama:

Obreli smo se i u Sodomi i Gomori druge vrste, ulici Khao San, legendarnom okupljalištu backpackera i dekadencije koja dolazi s njima. Danas je to malo više uljuđeno i svodi se na miks između jadranskih štandova s bofl robom i uličnom hranom te turističkih birtija i pubova. I cijene su jadranske. Svako malo Filipu bi netko na ulici toprišapnuo: "Ping pong?" A kako je inače pasionirani ljubitelj muževnog sporta nabijanja loptice za stolom, bio je vidno zbunjen, mislim da se u sebi čak poveselio prilici da s nekim zaigra, iako mu je to bilo čudno jer Tajland nije baš neka stolnoteniska nacija. Ali kad bi striček ugledao mene kako hodam za njim, naglo bi ustuknuo i promrmljao nekakvu ispriku. Tad smo shvatili, a poslije je i potvrđeno, da je poziv na ping pong zapravo poziv na kurveraj. Majke, nemojte u Bangkok slati svoje sinove članove juniorske ping pong reprezentacije, može doći do gadnih zabluda (pun intended). Ali taj eufemizam i pristojnost te poštovanje prema zauzetim muškarcima bili su mi baš slatki.

Preporučujem posjet vikend marketu Chatuchak, miksu između buvljaka, Konjščinske iz zlatnih dana i tržnice s 15.000 štandova. To je toliko ogromno i nepregledno da mislim da samo za tričariju tipa ribež za đumbir u obliku slona imaju bar 20 specijaliziranih dućančića. A kad nešto vidite, odmah kupite jer se više nećete znati vratiti. Cjenkanje i davež prisutni su, ali na mnogo smireniji i finiji način nego u arapskom svijetu. Može se kupiti stvarno sve, od nadgrobnog bude do oriđiđi kaubojki koje prodaje fetivi tajlandski kauboj:

A s gastronomskog aspekta, Chatuchak je lunapark tajlandske ulične hrane.

(sladoled od kokosa, divota)

Tajlandski je turistički slogan da su zemlja osmijeha, a to se vidi čak i po lutkama za izloge:

Možda najzanimljiviji dio grada bio nam je nezaobilazna kineska četvrt, pogotovo noću kad blješti kao božićno drvce Alke Vuice. Sve je puno štandova s hranom i dućana sa svime i svačime made in China, pa tako možete naći razne poslastice:

(ne, nisam)

(ne, nisam, ali bih)

Energija u Kineskoj četvrti je fantastična, a navečer postane ogromna blagovaonica, tisuće ljudi svih boja i veličina sjede na onim plastičnim dječjim hoklicama uz cestu i guštaju u druženju i hrani. Općenito je jesti vani u Tajlandu jeftinije nego kuhati doma. Gurmanski raj.

U kvartu ćete često vidjeti da se nude juha od ptičjeg gnijezda i juha od peraje morskog psa, ekskluzivni kineski specijaliteti. Ali to u moja usta nije ušlo, ne zbog gadljivosti nego iz ekoloških i etičkih razloga.

Dakle, što se tiče klope, uživali smo ko njoki u pašticadi. Napokon pravi okus umjesto one blijede beživotne konfekcije koja se nudi u hrvatskim kvaziorijentalnim restoranima (želja za evokacijom uspomena u Wok and Rollu u Arena centru zamalo da nije završila u suzama razočaranicama). U usporedbi s Vijetnamom i Kambodžom, većina namirnica i svježina je ista, ali Tajlanđani su Meksikanci Indokine. Vole jače i pikatne okuse pa je čili dosta prisutan, kao i curry u raznolikim pasta varijantama. S radošću sam smazala pravi green curry, ćušpajzasto jelo s ljutom pastom od curryja, kokosovim mlijekom i kriškama kuhane limete, u koje se može dodati piletina, riba ili račići, pa se jede s rižom. Nije za blaga i plaha nepca!

Predivne užitne juhice s nudlicama i povrćem i boktepita čime još jedu se već za doručak i jako mi fale.

Štapići baš i nisu u masovnoj upotrebi. Ali Tajlanđani imaju čudnovat običaj da žlicu koriste kao vilicu, a vilicu kao nož jer im je nezamislivo da bi vilica ušla u usta. Zvučat će čudno, ali odlično mjesto za upoznavanje s lokalnom hranom je megašoping-centar MBK (provedosmo u njemu mnoge sretne sate, ali na dječjim igricama na zadnjem katu). Ima stotine raznih restorana, ali produžite do food courta. Zamijeniš lovu za lažnu, kao u Monopolyju, imaš trg okružen s 20-30 jeftinih specijaliziranih štandova azijske hrane i vidiš na pultu sve što se nudi pa možeš samo turnuti prst prema nečemu i reći "hnjgh". Ima npr. štand samo za jela od patke ili samo za Pad Thai. Doživljaj ulične hrane usred klimatiziranog šoping-centra. Antitetičan spoj, ali na skoro 40 stupnjeva nema boljeg. Zagreb u srcu, Tajland na tanjuru.

Pivkani su, očekivano, lagerasto osvježavajuće vodenasto pitki. Najpoznatija marka je Singha, meni i omiljena, ne samo zato što nam je sponzorirala putovanje. Nije ništa lošiji ni Chang, ali Leo mi baš i nije šmekao. Jako je dobar singapurski Tiger beer (grrroarr), pivska posvuduša.

Većini ljudi Bangkok je samo tranzitna odskočna daska za razna druga azijska područja, ali vrijedi dati mu šansu i ostati pokoji dan. Vreva, šoping, hrana, ping pong... Nudi za svakoga ponešto, od 7 do 777. Možda više nema tu magičnu privlačnost kao u predglobalističko doba Tintina kad su svjetski moreplovci, šverceri i razni probisvijeti visili po pušionicama opijuma, kockali i kurvali se, ali svakom putniku namjerniku s crvom u guzici brzo će se uvući u kožu svojom raznolikošću i energijom.

28.07.2011. u 23:32 • 3 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 15.06.2011.

Surdučenjem protiv stresa

Provela vikend u Baranji i moram to podijeliti sa svijetom (svijet = mojih vjernih 8 čitatelja te pokoji cyberputnik namjernik). Sram me reći, ali bio mi je to prvi posjet tim krajevima. Zapravo, Baranja mi je dotad bila crno područje na karti Hrvatske, nešto kao Etiopija braći Seljan. Imala sam neku uopćenu, unaprijed programiranu sliku: ravno je i puno njiva, jede se ljuto i masno, ima vina i rakije i tamburica, ljudi su mirni, govore sporo i razvučeno. Dobro, karikiram malo, ali nije daleko od istine. Iz nekog razloga uvijek sam, osim šire zagrebačke okolice, gravitirala prema Istri i Dalmaciji. A sad mi se čini da bi Baranja mogla postati nova Istra. U smislu privlačnog odredišta za vikend-bijeg, priroda, pitoreskno, sportske aktivnosti, vinske ceste i gastronomski biseri. Ali na drugi način jer ne nudi more i plaže pa ne privlači mase. Uspavanija je i puno manja, sa slabijom infrastrukturom, tako da sve ostaje nekako lo-fi. Što je možda još i bolje jer eliminira negativne strane pomodnosti i šušura koji ide s tim.

A što me kao mr. sc. filologa posebno oduševilo je jedan skroz novi i zabavni jezični korpus. Od kulturoloških pojmova kao što su surduk, salaš ili pustara pa do žargona tipa "ožderati se" ili "konji šajbaju". Surduk me u Baranju i doveo, odnosno divan istoimeni festival u svom trećem izdanju. Jesam li prije toga znala što znači surduk? Ne. Ne zna ni Anić, ali zna svemoćna Wikipedia: strm, duboko usječen put u Baranjskoj planini, nastao proširivanjem vododerina. A sa strane su poslagane baranjske varijante kleti - podrumi s vinima, kulenima i tako to. Imaju živopisna imena kao što su Reformatorski surduk ili Katolički surduk.

Festival je bio razmješten po više lokacija, a sastojao se od svega i svačega, kao dobar čobanac. Od sajma vina i dana otvorenih podruma preko umjetničkih izložba i radionica pa do koncerata u rasponu od Gabi Novak do Hladnog piva (za ovu priliku - Hladno vino). Naša ekspedicija pokušala je komprimirati što više sadržaja u dan i pol i nije bilo nimalo lako. Oduševile su me festivalske pozitivne vibracije i opuštenost, raznolikost dobro raspoloženih ali pitomih ljudi sa svih strana, mirnoća i ljepota krajolika te činjenica da se sve to da obilaziti na biciklu bez da putuješ cijeli dan i voziš na cesti zajedno s tegljačima.

Konak smo potražili u seoskom domaćinstvu Salaš Ipša u Čemincu i to je bila sudbinska odluka. Da smo si prije puta nacrtali kakav smještaj i gazde hoćemo, ne bi bolje pogodili. Divni ljudi, divne životinje, divna priča.

Dobrodošlica u obliku izvornog, na otvorenoj vatri kuhanog baranjskog fiš-paprikaša bila je za moja osjetila i želudac spektakl veći od otvaranja Olimpijskih igara:

O, divote! Gazdarica je pred nama izradila rezance za fiš:

Naučili smo da je baza šaran, a sve ostalo može se dodati samo malčice, za šmek. I tajna je u dobroj ljutoj paprici. Oni prahovi iz dućana nemaju veze s vezom. Paprika se kupuje na selu, izravno od domaćih proizvođača i prava stvar košta oko 150 kn za kilu. Ali isplati se.

Obilazak vinskih podruma donio je nekoliko važnih sociološko-enoloških otkrića. Vina ima posvuda, rade ga svi i tradicija je duga koliko i sjećanje Broja Jedan. Od bijelih prevladavaju, naravno, graševina, pa onda bijeli pinot, traminac, chardonnay, rajnski rizling, silvanac, a od crnih frankovka, cabernet, pinot crni itd. Osim većih igrača kao što su Kalazić i Josić, u čijem se asortimanu nađe i odličnih i prosječnih i bezveznih vina, spomena je vrijedan dragulj zvan Mihalj Gerštmajer, a ostali manji vinari i nisu nešto što iskače natprosječnom kvalitetom. Popilo se i dosta tzv. "vina za maturalac", ali poučak je da ni najlošije baranjsko nikad nije kiselo, nego eventualno vodeno ili slatkasto.

Ležanje na travici potšišanoj besprijekorno kao frizura Ivana Šukera onkraj vinarije Kalazić uz mile zvuke Gabi Novak bilo je pravi hit i wellness samo takav. Još se jedanput potvrdio aksiom da tak-tak vino u dobrom društvu postaje dobro vino.

Nažalost, pastoralnu idilu s Gabi morali smo prekinuti jer su na drugoj lokaciji svirali fenomenalni Cinkuši, medijski pomalo nepravedno podzastupljena međimurska inačica Poguesa s ljepšim zubalima. Izvrsno su sjeli, iako mislim da je nama dotepencima bilo lakše stopiti se s napjevima tipa "Mamica su štrukle pekli". Domaći živalj odlično je pak prihvatio prilično dobar srpski gypsy-etno-rock bend Kal. Lijepo li je surdučiti, sjedneš, slušaš muziku, gledaš kako život titra kraj tebe, a u svakom trenutku možeš se okrijepiti em kobasama ili masnim perkeltom od svinjskih nožica, em mramornim kuglofom...

Kulens in the night:

Turbulentan dan tražio je iduće jutro smiraj, koji smo pronašli u Kopačkom ritu. Bez komaraca! Nagledasmo se zelenila i čapalja (čaplja danguba nekako mi je najmilija) te naučismo još mnogo detalja iz intime majčice prirode.

Ugodna li i kvalitetna vikenda! Idući Surduk već je zabilježen u unutarnjem kalendaru, a to savjetujem i svima vama. Nadajmo se da će kamere Red carpeta ponovno izostati. Baranjo, vidimo se! U pripremi je pakleni plan biciklističkog fiš-maratona. Završit ću prigodno uzrečicom svog suputnika: Fish you were here!

15.06.2011. u 15:29 • 14 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 22.05.2011.

Kmeraj: izvještaj iz Kambodže

Evo mali odmak od hrvatske zbiljnosti u vidu kambodžanskog intermezza s minule jugoistočnoazijske ture, koji vadim kao as iz rukava kad nemam o čemu drugome pisati.

Kambodža? Prva pomisao sigurno vam nije: "Krasne li turističke destinacije! Malo veća zemlja za malo veći odmor!" Vjerojatno zamišljate siromaštvo, minska polja i dječicu koju Angelina još nije posvojila. Izmaglicu predrasuda i neznanja najbolje opisuje bizarno pitanje žene koja me rodila: "Jel istina da u Kambodži ljudi umiru po cesti? Maja Vučić je to rekla u Gloriji." E, pa ne vjerujte svemu što Maja Vučić kaže u Gloriji! Dobro, vjerujem da ima svačega gadnoga što nisam vidjela i da situacija nije pinki, ali u ulozi turista namjernika osjećala sam se udobno kao meso u tiblici. A evo i frapantnog podatka: Kambodža je lani imala preko dva milijuna turista, a velesila Hrvatska jedva milijun. Sad si ti misli.

Evo što kambodžanski šoferi busa drže u radnom kutku umjesto krunice, zastavice Hajduka i kazeta Mladena Grdovića:

Ulazak u Kambodžu nakon Vijetnama brzo je otkrio najočitije razlike: nema više onih stožastih šeširića i maski na licu. Manji utjecaj Kine. Ergo, tamnoputiji su i to im nije estetski bed. Što hoće reći - siromašniji su. A nepisano je pravilo u tim krajevima (i ne samo tamo): što je narod jadniji i siromašniji, to je srdačniji i otvoreniji. Kambodžanci su divno jednostavni i simpatični. Što nije lako kad ti je šačica luđaka (zli Crveni Kmeri) prije 35 godina pobila dva milijuna ljudi, oko trećinu stanovništva.

Kod nas se uz cestu viđaju izloženi vrtni patuljci, betonske fontane i gospe, a kod njih je, priznat ćete, malo veselije:

Na ulazu u zemlju, ni pet ni šest, već me dočeka egzotičan ulični snack, ali ovaj put sam preskočila:

Za razliku od Vijetnama, koji smo ipak malko bolje pročešljali, u Kambodži smo praktički vidjeli samo Phnom Penh, glavni grad, i Siem Reap, grad uz najveću kambodžansku turističku atrakciju i osmo svjetsko čudo - Angkor Wat. Tako da su moji doživljaji poprilično limitirani i šturi. Ali bolje štura Kambodža u ruci nego cijela Indokina na grani. Evo nekih generalija za štrebere: Kambodža ima 14 milijuna stanovnika i 180.000 km2, a narod su Kmeri, da ne bi bilo zabune. Kambodžanin je samo konstrukcija tipa Bošnjak. Budisti su i imali smo čast biti u zemlji taman kad se slavila budistička Nova godina. Bizarno iskustvo. Ove godine Nova godina nastupila je u, tipa, 14.26 h, i baš sam se tad zatekla u predvorju hotela. Svečana atmosfera osjetila se u zraku, osoblje hotela ushićeno je buljilo u televizor, a na njemu odbrojavanje, njihova verzija Šampanj-šampanja. Zamislite neki folklorni kičeraj u stilu Branka Uvodića, ali budistički, šarenilo, ples, zlato, molitva. U gradu smo navečer očekivali tulumarenje, opačine, sodomu i gomoru, ali njima je Nova godina više nekakav produhovljeni blagdan. Inače, ušli smo u godinu Zeca, što je prigodno obilježeno ljupkim ukrasima po gradu. Ne znam, meni je ovo bizarnije od Donnieja Darka:

Phnom Penh je metropolica veća od Zagreba, ima oko 1,3 milijuna stanovnika. Zanimljiv grad, ali zapravo vrlo kontrastan. Jedna uređenija avenija s hrpom restorana i birtija za strance, jedna velebna kraljevska palača/pagoda, a ostalo bijeda i sirotinja. Ipak, ne mogu reći da sam se osjećala nešto ugroženo, čak ni po noći, dapače. Dogodi se da te lokalac zaustavi, ali ne zato da te orobi i zatuče, nego da pita otkud si, proćaska i provježba svoj nemušti engleski. Tržnice su opravdale očekivanja egzotičnog. Preporučujem tzv. Russian Market.

U šetnji gradom nabasali smo na poznato ime, pobudio se osjećaj ponosa i prizvali smo u sjećanje dane najveće slave Nesvrstanih. Iako, naravno, nitko nije kužio otkud smo. Uglavnom su nas identificirali s Rusijom.

Grad inače leži na mjestu gdje se ogromna rječina Mekong, od koje živi cijela regija, sastaje s jezerom Tonle Sap. Ovakve impresivne prizore gledate praktički iz centra grada:

Slon, majmun, nađe se na ulicama svega:

I kod njih je u modi blajhanje, a posljedice su katastrofalne:

Najtrendi mjesto za fine zapadnjačke guzice je butik-hotel/lounge bar/restoran FCC (Foreign Correspondents' Club of Cambodia), odmah uz obalu, a pogotovo kad je happy hour. Da, iz naše perspektive gledano, vjerojatno odmah zamišljate snoberaj i zlatnu mladež, ali osim pokojeg iritantnog Amera, mjesto je zapravo jako ugodno, s najboljom terasom i pogledom. I odličnim koktelima, što je još važnije (poruka između redaka hrvatskim ugostiteljima: fakat nije znanost imati teglicu prave mente za mojitose, pa nisu to orhideje).

Svaka čast zlatnim, srebrnim, smaragdnim i dijamantnim Budama i pagodama, dođu i prođu, ali muzej Tuol Sleng, za koji ne bih imala želuca da nam nije bio uključen u turu, ureže ti se u sjećanje. To je mali Goli otok usred grada, jedan od gomile zatvora u kojima su Crveni Kmeri zatvarali sve živo, a ostao je zamrznut u vremenu. Ludi Kmeri bili su opsjednuti dokumentiranjem svega i svačega (kad su se pojavile moderne tvorevine tipa međunarodni sud za ratne zločine vjerojatno su se lupali po glavi), tako da su fotografirali sve zatočenike i sad njihove fotke sa svih zidova zure u vas. Pa ako si tad još i bila nerođeno dijete iz daleke Hrvatske, nekako se osjaćeš kolektivno krivo.

S tim u kompletu ide iskustvo posjeta Choeung Eku, na tzv. killing field. Jasenovac je u sedmom osnovne bio dječja igrica. Kao što samo ime kaže, tu su bila masovna pogubljenja i grobnice, a sad je memorijalni centar, karakterističan po ogromnom spomeniku-izlogu s poslaganim svim lubanjicama koje su iskopali. Nije mi to baš bilo fotogenično pa vam ne mogu bolje predočiti:

Idemo na veselije teme, a to je Siem Reap (grad od 120.000 ljudi čije ime doslovo znači "poubijali smo Sijamce, odnosno Tajlanđane"), turistička meka i vrata za Angkor. Zgodna stvar kod tog gradića, koji pohodi masa stranaca, jest to što ima jednu ulicu u centru koja je samo za birtije, restorane i partijanje, a radi dok god ima nekoga. I nema da se neka baba javi da joj je malo glasno i ne može dobro spavati pa da gradonačelnik uvede fajrunt u 23 h. A opet, nema ekscesa, incidenata, dernjave i skandiranja protiv Mamića pod prozorima. Vrlo poučno. Elem, pustimo sad tisućljetne hramove - ja sam se zaljubila u dr. Fisha! To su one ribice pedikerke koje ti grickaju mrtvu kožu na stopalima i ugodno te škakakljaju pritom pa ti nakon pol sata budu fina glatka ko bebina. Netko nabavio prije koju godinu, svi se poveli za tim i sad je to turistički hit. Za dva dolara 25 minuta tretmana i besplatno pivo! Da mi za te pare samo daju da sjedim, pijem pivo i na plus 35 hladim noge u kanti hladne vode, ja sretna.

A sad je red reći koju i o veličanstvenom Angkoru, duši Kambodže i fenomenu koju će ostaviti paf čak i tumpleka koja mrzi arhitekturu, umjetnost, razglede ruševina, povijest te ne zna razliku između Stonehengea i Genheima. Najveća je to sakralna struktura na svijetu. Struktura u značenju hrpe polusrušenih prekrasnih manjih i većih hramova razbacanih na području veličine dva-tri Monaca. Simbol kmerske kulture i civilizacije, dika i ponos. Toliko važno da je jedino što Crveni Kmeri nisu satrali. Središte i najvažniji hram je Angkor Wat, iz 12. stoljeća, nažalost trenutačno u skelama.

Neka je fora dolaziti u praskozorje i dočekati izlazak sunca. Prvo, baš tog dana sunce se nije vidjelo od oblaka. A drugo, mislila sam da ćemo biit jedine budale, a kad tamo...

Angkor Thom su pak ostaci grada iz doba kad je staro kmersko kraljevstvo cvjetalo i na vrhuncu je imao milijun stanovnika. S vremenom propalo, što zbog ratova, što zbog neodrživosti, jer su pokrčili previše šume i to im se obilo o glavu. I onda je tu još hrpa drugog kamenja i koječega. Neka slike kažu tisuću riječi...

Tu je sniman debilni Tomb Raider pa taj hram unatoč nekom svom tisućljetnom svetom imenu sad nosi ime Tomb Raider Temple, a Buda, Brahma, Višnu i Šiva (jer u Angkoru se sijeku hinduizam i budizam) okreću se u grobu, ili gdje već jesu:

Nakon podužeg uvoda, prijeđimo napokon na hranu. Kmerska kuhinja bila je očekivano divna, a ima dodirnih točaka i s vijetnamskom i kineskom i tajlandskom. Temelji se na riži i juhicama, mesu, ribi, friškom povrću i voću. Posvemašnja je pojava prahok, pasta od fermentirane ribe, rado korištena kao kod nas vegeta. Iako klopa nije spajsi kao u Tajlandu, koristi se mnogo začina, npr. tamarind, đumbir, curry, limunska trava, kurkuma, čili...

Jedno od najpoznatijih jela je amok - nekakav ćušpajz od riječne ribe pečene u bananinom lišću pa poslužene u curryju s kokosom. Na slici je lošija turistička varijanta s krumpirom i mrkvom:

Radost i veselje u svakom istinskom kuharu-amateru (kod Filipa je bio kontraefekt) izazvat će kmerski roštilj: dobiješ u restoranu žar i posudu za sam-svoj-majstor pečenje (u nju se ulijeva temeljac koji se isparava i daje safta), a s ogromnog švedskog stola uzimaš hrpe raznog mesa, ribe, rakova, umaka, salata, priloga. Mislim da sam u jednom trenutku pekla i jela svinjsko salo koje služi samo za mašćenje površine, ali uslijed jezične barijere nisam uspjela potvrditi svoje sumnje.

Stiglo se gricnuti i prženih skakavaca te paučjih nožica, ali to je više kuriozitetna pojava na punktovima gdje staju busovi s turistima nego uobičajena ponuda kmerske trpeze. Sve takve gadarijice mariniraju se i poprže do neprepoznatljivosti. Rezultat je nešto masno, hrskavo i slano, kao čips, idealno uz pivo i utakmicu.

Kontinentalni dio Kambodže ima gomilu ribe i drugih vodenih stvorenjaca iz jezera Tonle Sap. S ribama je bilo lako, ali ovog me bilo strah:

Najrasprostranjenija domaća piva su Angkor, Anchor i Tiger, lagani lageri otprilike na razini bazičnog Pana. Za zahtjevnija nepca tu je i odličan Beer Lao, iz Laosa. Buda ne smije piti pivo pa se protiv žege bori gaziranim sokićima.

Kad piješ, ne vozi. Zato je tu tuk-tuk, improvizirana motorna rikša. Uglavnom je to spoj mopeda i trokolice koji izgleda kao da ga je Grunf sklepao. Tržište je veliko i nemilosrdno pa treba smisliti način kako se izdvojiti u moru konkurenata...

A inače, kambodžanski doprinos svjetskoj modi je uniseks pamučni karirani šal/marama po imenu kroma. Nosi se oko vrata, oko struka ili na glavi, ovisno o prilici. Na prvi pogled malo podsjeća na arafaticu, ali nema veze s njom.

Za idući put ostavljam kambodžansku obalu i otoke te gorje Cardamom, u nadi da ih nahrupjeli divlji kapitalizam dotad neće pokrčiti, isisati svu naftu i zabetonirati. Iako se Tajland reklamira kao zemlja osmijeha, za mene to puno iskrenije utjelovljuje Kambodža. Doviđenja, mali Kmeri!