Avanture u kuhinji i šire http://gurwoman.blog.hr
srijeda, 03.02.2010.
Mufulje
Ako niste odmah prepoznali što je današnja tema, da pomognem - mafini/muffini. Nažalost, hrvatski jezikoslovci još nisu prihvatili ovu moju domaću inačicu iz naslova.
Kao što mi urbani stanovnici ove uljuđene zemlje znamo, mafini se danas pojavljuju svuda. U pekarnama, slastičarnama, konzumima, menzama... Hrvatska je uspješno mafinizirana. Prije pet godina jedva da se negdje mogao naći, a prije deset bio je egzotika kao quinoa ili garam masala. Kao i štošta drugo, na primjer Valentinovo, šećernu vunu i boj bendove, i mafine smo uvezli iz angloameričkog svijeta, tako da je većini i prvi susret s njima bio kroz filmove ili serije. Mislim da sam osobno mafin prvi put vidjela čitajući Garfielda kao klinka. A prvi put zagrizla u Londonu ili Pragu u ranim dvadesetima, ne sjećam se točno.
Ali sjećam se da me nije nešto posebno fascinirao. Okej, simpatičan je u toj svojoj papirnatoj čašici, nije loš za strpat u usta uz čaj/kavu, ali zašto je taj prilično običan komad tijesta s ponekim dodatkom tako popularan, nisam baš shvaćala. Draže su mi bile naše kremšnite, banana splitovi, kesten pirei sa šlagom... ukratko - pravi deserti.
Onda sam prije nekoliko godina kupila svoj prvi kalup za mafine (sad mi je želja nabaviti silikonski), posudila knjigu recepata i bacila se na posao. Odonda su mafini na jelovniku bar jednom u dva mjeseca i moje se mišljenje o njima promijenilo. Dobro, nisu punokrvna slastica kao pravi kolači, ne bih ih poslužila kao desert da sudjelujem u ''Večeri za pet'' (bez brige, radije bih dobrovoljno otišla na lobotomiju nego se prijavila u ''Večeru za pet'') ali nema bolje stvari za brz i jednostavan slatki zalogaj, oblizek, snek. Lako se pripremaju, ne moraš biti Stephan, nema prtljanja s puno suđa, čak i ako ne uspiju idealno, jestivi su, mogu se napraviti od svega i zahvalni su za improvizacije i eksperimentiranje. I ne moraju uopće ni biti slatki. Koliko god nastrano zvučalo, pizza-mafini ili mafini od špinata poslastica su i odlična pratnja dobrog tuluma. Rođenje ljubavi između domaćice i mafina zajamčena je stvar i to je samo pitanje dana, kao i izlazak knjige psa od Modnog Mačka.
Omiljeni su mi ljeti kad ima borovnica, malina, kupina i svih tih bobičastih divotica koje su idealan materijal. Najviše sam puta radila mafine od banane i datulja, to mi je klasik. Kokos/limun je dobar. Čokolada prolazi u svakoj kombinaciji. Nekidan radila po odličnom receptu koji mi je proslijedila Jeksi, pa ću ga ovom prilikom podijeliti s vama, uopće ne zato da mi se blog češće pojavljuje u rezultatima Google pretrage:
ČOKOLADNI MUFFINI S CIMETOM
30 dkg brašna
6 dkg gorkog kakaa
12 dkg maslaca
20 dkg šećera
žlica meda
prašak za pecivo
2 dl mlijeka
žličica mljevenog cimeta
žličica ribane korice naranče
10 dkg nasjeckane tamne čokolade
3 jaja
Pjenasto umutite maslac i šećer, dodajte med i postupno dodajte jaja. Miksajte nekoliko minuta pa umiješajte brašno, kakao, prašak za pecivo, mlijeko, koricu naranče, cimet i komadiće čokolade. Smjesu ulijte u kalup za muffine i pecite 20-25 minuta u pećnici zagrijanoj na 180 C.
Prije:
Poslije:
Zasučite rukave i prigrlite mufulje svih boja, okusa i mirisa! Ali nemojte pretjerivati da pritom i sami ne razvijete tzv. muffin-top:
I za kraj, prigodan haiku:
Na donjoj usni
zaostala mrvica.
Mafin u meni.
četvrtak, 21.01.2010.
Bolje Hirter nego Hitler!
Dakako, ovaj zvučan naslov samo je tipična navlakuša. Čovjek nešto i nauči listajući Story i Extra. Na primjer, imate par slika Tarika kako na ulici jede sladoled, ali morate to znati plasirati. E, onda se to razvuče na dvije stranice i stavi se bombastičan naslov veličine fonta barem 36: ''Ekskluzivno: Tarik lizao u javnosti!!!" Tako bi zapravo low-fi naslov ovog posta trebao biti:
Zašto volim austrijsko pivo?
(Warum hab' ich gern österreichischen Bier?)*
Vratila se s tradicionalnog skijanja u Austriji pa ću umjesto o karvingu, pancericama ili germknedlama radije piskarati o pivu, također važnom elementu svakog aktivnog zimskog odmora. Da se razumijemo, austrijska piva skupno gledano nikad mi neće biti na razini čeških, engleskih ili belgijskih, ali ipak su mi draga. Tako blizu, a tako pitka. Iako, dakle, Austrija nije pivska velesila, ipak vrijedi skrenuti pozornost i na njezinu pivsku scenu, pa barem zato da pri idućem izletu u Ikeu ne naručite opet po stoti put točeni svijetli Gösser. A i da dodamo još poneku natuknicu leksikonu austrijske kulture, uz uobičajena opća mjesta kao što su Švarceneger, Hićo, Sisi, Mocart kugle, bečki šnicl i Falko.
Prvo, u Austriji je mnogo pivovara, duge tradicije, a ima ih dosta ljupkih lokalnih i obiteljskih. Drugo, pivarski stil je nešto između češke i bavarske škole. Znači, nešto između crispy čistoće pilsnera i punijih, mutnih švapskih napitaka. Treće, vlada velika raznolikost jer svaka pivovara koja drži do sebe izbacuje više podvrsta: običan lager, jače svijetlo s više slada, pšenično, tamno, rezano, radler, nefiltrirano...
Uzmimo za primjer ni preveliku ni premalu lokalnu pivovaru Villacher, iz istoimenog grada, najbližeg našoj skijaškoj bazi. Kao što njihova stranica kaže, trenutačno štancaju čak 11 različitih piva. Otkriće mi je njihova pivnica, odmah do pivovare: Villacher Brauhof. Ugodno mjestašce s dobrom i pristupačnom klopom, a sva navedena pivca toče se friška praktički sa samog izvora. Meni su super Franziskaner (rezano) i Zwickl (puno, nefiltrirano). Zagrebačka pivovara (i njihova bezvezna pivnica) mogla bi štošta naučiti.
Dakako, ima među žitom i kukolja. Iz krhkog i subjektivnog sjećanja izdvajam Kaiser, Egger, Gambrinus (nema veze s češkim), ali ima toga zasigurno još. No utješno je da redovito pivovara koja ima skroz bezveze ili samo prosječno bazično pivo (npr. Schladminger), u svom asortimanu uvijek ima i neki dragulj, pa makar to bila samo jednogodišnja specijalna edicija pšeničnog piva u čast stogodišnjice prve menstruacije carice Sissi. No, kad govorimo o skijaškim favoritima, broj jedan je Hirter (pivovara iz Hirta, od 1270.!), svijetli više nego tamni, a pogotovo Märzen (da, ožujsko!). Dobila sam dojavu da ga toče u nekom klubu/birtiji u Rijeci, ali nisam se još uvjerila na vlastito nepce.
Sveprisutni Gösser je zapravo skroz u redu, ali kad se pije na izvoru, a pogotovo tamni. I ima uvjerljivo najbolji radler, krepko otkriće ove zime i nova ljubav: mješavina limunade i piva, s prosječno oko 3 % alkohola.
Ottakringer je krasan pitak i vrlo zaokružen lager, a još me više oduševljava činjenica da ga proizvodi mala nezavisna pivovara iz Beča.
Salzburški Stiegl (najveća austrijska privatna pivovara, iz 1492., godine koja je nekima možda važnija zbog otkrića Amerike) ima nešto što se zove Goldbräu, a to je jako fino jantarno pivo s puno slada.
Ima i svoju himnu!
Zipfer nudi svašta, ali najpoznatije je valjda po bazičnom svijetlom, jako pitkom i osvježavajućem pivcu, za koje mi se čini da sam ga krajičkom oka spazila i u nekom gigantskom zagrebačkom supermarketu.
Nemojmo s uma smetnuti ni popularni grački Puntigamer s cijelom paletom više i manje zanimljivih piva, od kojih bih izdvojila bogato zimsko, Winterbier s čak 13,8% slada.
I za kraj ovog malog vodiča, jedan kuriozitet, ali neisproban. MacQueen's Nessie. Koji je to vrag, pitate se, i što radi u Austriji, umjesto u Škotskoj? Ne, nije nakaradni hibrid poput onog zla zvanog Bandidos. To je specijalno crveno pivo od 7,3% alkohola, za koje se uvozi i koristi škotski slad, a proizvodi se u Eggenbergu. Malo sam se prepala vidjevši ga, ali idući put probavam pod mus.
* Germanisti, slobodno intervenirajte!
ponedjeljak, 04.01.2010.
Gastroinventura
Ode Ivo, dođe 2010., dođe Ivo, ode Ivo. Dođe 4 kg, ne ode ni gram. Unatoč galopirajućoj recesiji, pojas nisam mogla stegnuti ni da sam htjela jer sam nabila kilažu života. Što znači da 2009. nije bila gladna godina, ali bormeč se osjetio pad hedonizma i standarda. Što izdvojiti iz nje? Pamtit će se puno toga: janjetina u Loznatima, Gastronomadi, rakije u Humu, beogradska krkačina, štrigovske štrukle, Danijeline bruskete, Jeksini kolači, Jelenine veganske đakonije, Đurićkin zapečen špek sa suhim šljivama, Rempina pica s bundevom, moj prvi džemo od jagoda, rijetki svečani gableci u Manzokuu, itd.
Kušalo se vina i špirita, kuhalo s većim i manjim uspjesima, a vrhuncem smatram dva gostovanja u Prascu, kojem bih svakako dodijelila nagradu ''Velered janjećeg buta s mladim lukom'' za gastrouspjeh godine, kad bi ista postojala. Dino, samo tako nastavi! I ne slušaj Butkija, ne moraš se ti ništa širiti. Širili se i Peveci pa evo kako je to završilo.
Što se tekućih pitanja tiče, spomena je vrijedna pojava Vukovarskog piva na omalenom nam tržištu, ali najpozitivniji šok dogodio se u zadnjim danima godine. Daklem, ima jedno engleska pivovara, zove se St. Peter's. Rade jako fino, još k tome i organsko pivo (da, Englezi su fakat su zabrijali na organičnost). Imaju cijelu paletu: goleden ale, organic ale, cream stout, best bitter, pivo s medom, pivo s grejpom... Ekskluzivno pila u Londonu prije 3 godine s kumom ovog bloga, Whitefleshicom. Zavoljela. Došla neki dan u jedini pravi hrvatski pivski hram, samoborski pub Scout. Ugledala cijelu vitrinu punu St. Peter's piva. Sve oko mene je stalo, srce je brže zakucalo, a vitrina zasvijetlila ko Betlehem za Božić. Kažem konobaru daj, kaže konobar sori, nije još u sustavu, tek od sutra. AAAAAARRGHHHH! Srećom, dan poslije išla u Vrutak i naletjela na voljena pivca. 18 kn boca od pola litre. Kupila si nekoliko za ulazak u Novu godinu sa stilom, da se počastim. Milina. Tko voli, nek izvoli, s toplom preporukom. A nagrada ''Zlatni pivska mušica'' za pivski pothvat godine odlazi u ruke uvoznika, koji je, gle, je li to znak sudbine, iz malenog Rakitja, domicilnog seoceta moje svinjske polovice.
Planovi za 2010.? Osim skidanja spomenute 4 kg, prva stvar je napokon pokretanje sajta za gastroprijevod i malo jača kampanja ne bih li zaradila koju kunu radeći što znam i volim. Zaova vam vodi restoran, a ne želite da se više sramoti prijevodima u jelovniku tipa šampinjoni-champions? Tetak je odlučio proširiti posao s vinima pa treba nekoga da mu prevede katalog? Gurwoman je osoba za vas. Prevodim i lektoriram enogastrosadržaje po kućama. Radim za slastan ručak ili dobru butelju.
A drugo, ako prase iskamči godišnji, napokon žudim na proljeće realizirati finu turu po Portugalu i mastiti brk kao nikad u životu.
Što bi se htjelo posjetiti u novoj godini? Sve. Ali ako nešto moram izdvojiti, to su Kezele, Pece u Vinjercu, Đurina hiža, Tramerka u Voloskom, napokon Hellas, plješivički podrumi, marunijada u Lovranu, dobar fiš u Slavoniji, i pod mus fešta od boba u Kaštelima... Ali me se pozove bilo gdje, neću odbiti. Ovim putem apeliram na Anthonyja Bourdaina da me pozove na putovanja kao zanimljivu sugovornicu i nosačicu nesesera.
A ako situacija na poslovnom planu ostane na sadašnjoj razini, ozbiljno razmišljam da napišem Ani U. srcedrapajuće pismo, pozovem se na sličan (recimo) životni put i zamolim je da me primi u tim ne bih li joj prala salatu, sjeckala luk i oštrila noževe.
Misija i dalje ostaje širiti gastrovidike, odnosno laički rečeno - žderati i lokati što više novih i zanimljivih stvari. Iskušavati nove recepte i namirnice, jer jela je bezbroj, a život je kratak. Zašto ne bismo eksperimentirali i upuštali se u pustolovine za stolom i štednjakom? Zašto opet jesti pečenog piceka s krumpirima ako možete probati poširana pačja jaja? Zašto reći ne novim nepčanim izazovima poput jegera (liker, ne kobasa) sa zelenim čajem (courtesy of Rempa&Kile)? Zašto po stoti put kuhati pekmez od šljiva, a ne, recimo, od breskvi s đumbirom?
I tako, sretna vam Nova godina, želim vam bogatu trpezu, dobru probavu, tolerantnu jetru, manekenski stas i puno sreće!
utorak, 22.12.2009.
Dva lica kobasica
Zima. Druženje, kuhano vino, kobase. Tako to u ex-austrougarskom kutku svijeta nekako prirodno ide. Zato nam je Bandi i dao šator na trgu. Da i mi budemo mali Beč. Što je zgodno i pozdravljam. Jes da je šator malo idi-mi-dođi-mi, na podu daske, na stropu bijeli kvazilusteri, jedan dan tamburaši, drugi Hendrix, ali neka... veseli čovjeka. I jes da je kuhano vino prašak skuhan davno prije i pohranjen u termosici. Ali družiš se, na toplom si, koga briga. Ali onda u usta strpaš debrecinku Bandijeva mesara Baje i zimska čarolija pretvori se u probavnu noćnu moru. Ugh. Treba prije popit 23 kuhana vina da bi to cijenio. Mljevena masna spužvasta konfekcija. Jel unutra svinja ili slezene pekinezera, vrag bi ga znao. Dakako da to za raju u tolikoj količini i ne može biti bolje, ali ne, hvala. Dobro, budimo iskreni, u prvoj prilici pojest ću je opet, ali s radošću i entuzijazmom babe koja 7823. put u životu vodi ljubav s jedinim mužem u istoj pozi i rado bi zamislila Gregoryja Pecka, ali ne sjeća se više kako izgleda.
A onda čovjek proba chorizo. Za one koji žele znati više: chorizo je lagano dimljena pikantna svinjska kobasa s češnjakom i paprikom specifična za Španjolsku. Može biti i suha za reckanje i svježa za kuhanje/pečenje. Ima ih navodno i kod nas, ali oprez. Radije odriješiti kesu u Bonkuloviću u Kaptol centru nego ubosti lažnjak u Superkonzumu.
S njom se može svašta, ali posebno je slastan chorizo sendvič. Koliko vidim, dvije su najpopularnije varijante: zapečena ciabatta, rikula, paradajz, ploškice grilanog choriza ili isto to, ali pečena paprika umjesto paradajza. Ima toga na Borough Marketu u Londonu, mjestu mog prvog susreta s chorizom i brojnim drugim đakonijama. Jeksi ošla i donijela katalonskoga blaga te smo nevješto pokušali rekreirati tu božanstvenu poslasticu:
Koliko god eksperiment bio nespretna improvizacija, chorizo je bio toliko fin da nam je oprostio. E, to je kobasa. Sad, da ne bi bilo da je meni susjedova kobasa uvijek zelenija, odnosno finija, volim ja i hrvatske svinje u hrvatskom crijevu. Upućujem vas na Galovićev dućančić u Vlaškoj 78. Osim daleko najboljeg kulena i seke mu, odlična neskupa suha kobasa za rezanje, a to govori osoba kojoj u žilama predaka teče više svinjske nego ljudske krvi. Da imamo obiteljski grb, na njemu bi bila svinjska glava s ukrštenim krvavicama.
I, poanta ovog posta bila bi:
Pažljivo odabrana kobasa
do goleme sreće je trasa;
naizgled lijepa, a u duši prazna
želucu svakom teška je kazna.
utorak, 01.12.2009.
Vinska eventuša
Priznajem, u zadnje vrijeme, kad je riječ o vinskim eventima u Zagrebu gradu, postala sam posvuduša. Vinski Ronald Braus, ili enološka Aleks Grdić.
No, vinska događanja stubokom su se promijenila u posljednjih nekoliko godina, koliko sam primijetila. Kad bi netko prije rekao ''vinska fešta'', koje je to asocijacije izazivalo? Svadbena dvorana u krčmi na periferiji, hrpa Dreletovih klonova sluša tamburaše, loče neki portugizac, grohotom se smije, gladi po škembi i bira vinsku kraljicu. Jest da je u tom kontekstu laskava titula vinske kraljice samo paravan za ''polugola tinejdžerka za šlatarati, koja nije uspjela upasti na Miss Universe pa joj ostaju ovakve manifestacije, a to što ne zna razliku između cvičeka i dingača, progledat ćemo joj kroz sise''. (Ispričavam se ako sam uvrijedila neku iznimku.)
No, danas u metropoli više nemamo vinske fešte nego vinske evente. Oni su masovniji, ali zato uglađeniji i otmjeniji.
Škvadra se mingla:
Dva su glavna i najveća, zapravo jedina u tom rangu, Wine & Gourmet festival (proljeće) i Festival vina i kulinarstva (jesen). Prije je jedina slična stvar bila Vinovita na Velesajmu, i tu sam počela karijeru vinske mušice, ali to je sad otužno i pase. Uglavnom, prvi festival (meni malo draži zbog boljeg i bogatijeg popratnog programa) događa se u MUO-u, a drugi u hotelu Esplanade. Fina mjesta. Nije to kaj god. I moraš platiti 100 kn za upad. Nije malo, ali organizatori barem u startu mogu eliminirati lokalne alkose, penziće, binge drinking tinejdžere i slične uljeze. Vrijedi li ponuda tih para? Pa, za mene da. Imam dragocjenu priliku kušati vina o kojima inače samo čitam ili ih čeznutljivo gledam na policama.
Vinski prasac u elementu:
Da može, rekao bi: ''Osjećam akaciju, šumske jagode, visibabe i tek natruhu mošusa, dok sekundarne arome prizivaju vaniliju i glinu. Tanini su baršunasti!''
Prošli vikend tako sam napokon u se sasula Movijino Veliko belo (Filip: ''Ovo vino izaziva osjećaje.''), Merlotinu Dubrovačkih podruma i Mendekovu Selekciju - neprocjenjivo! Bilo je tu još bisera, ali tužno je što čovjek od stotina ponuđenih krasnih butelja mora izabrati tek 15-20. Stigne se i svašta novo doznati te pročavrljati s vinarima. Uglavnom, slatko i korisno iskustvo. Jedina mana je velika koncentracija snobizma u zraku i stalno laktarenje s mladim menadžerskim fićfirićima u finim košuljicama i Dolce&Gabbana vesticama, ostarjelim zagrebačkim šmekerima koji misle da su popili svu pamet i vino svijeta, njihovim utegnutim ljubavnicama kojima je čaša vina tjedni unos kalorija te njihovim napirlitanim ocvalim suprugama/tajnicama Rotary i Lions kluba... Eh, baš sam cinični namčor, uvijek imam ovaj isti monolog mržnje. Ali nije to mržnja, samo želja da zagrebačka vinska publika izvuče partviš iz dupeta i slobodno dođe piti u trapericama. Srećom, vidim sve više upravo takvih, opuštenijih i mladih ljudi, što je samo dodatan dokaz da ovakvi događaji imaju smisla, da Hrvati stvarno počinju razvijati vinsku kulturu i da nas ima sve više koji nakon faze Ribara i Venusa evoluiramo.
Ne znam koliko se u ovakva događanja ubraja i tradicionalna proslava Martinja s Gustafima u Tvornici, ali bome i tu imam zavidan broj recki. Eto, bilo bi idealno spojiti nekako ta dva svijeta, raspašoj Gustafa i decentnu raskoš Wine & Gourmet festivala, ali što se babi htilo, to se babi snilo.
A kad smo kod baba, nedavni gastrobabinjak kod gravidne A. M.-R. bio je pun pogodak i mislim da smo te večeri sve jele za dvoje.
Hit sezone djelo je mlade revolucionarke i vegetarijanke R. K. - pizza s bundevom! I vi kod kuće možete pokušati napraviti ovaj idealan jesenski snek za prijateljsko večernje druženje slijedite li ovaj recept.
ponedjeljak, 16.11.2009.
Jesen u mom gradu
Jesen je simpatična samo u onoj ranoj fazi kad je lišće crveno-žuto i još se njihucka na stablima, čekaju se prvi kesteni, zahladilo je tek toliko da moraš staviti laganu jaknu na sebe, a sunca još ima napretek. Ali ta faza u Zagrebu traje sveukupno možda deset dana. A onda odvratno smogasto sivilo, mrkli mrak u pola pet, meteoropatske tegobe i dosadne kenjkave kiše koje se vuku danima. Jednom riječju, bljuk. Da mogu uštrcati u sebe neke GMO medvjeđe hormone pa da razvijem sposobnost ćorenja zimskog sna do proljeća, ali bez nuspojave nakupljanja dodatnog sala, odmah bih to učinila. Ali eto, ovako taj bljutavi period, uz tek pokoji utješni bljesak (Martinje, blagdansko obžderavanje, Nova godina, skijanje, rođendani), moram preživjeti u real timeu, svjesno i bespoštedno. Kako se boriti protiv jesenske monotonije i dosade? Kulinarskim sabotažama! Neka kuhinja postane prva linija obrane!
Nije jesen samo kestenje, kobasice i otužna voćna ponuda koja se svodi na trojstvo jabuka-banana-naranča. A, ne. Treba proširiti vidike i prigrliti sezonske namirnice, možda malko manje raskošne od proljetnih i ljetnih, ali može se tu svašta naći. Evo nekoliko nasumičnih prijedloga, mahom empirijski provjerenih:
1. Došli domaći limuni - napravite domaći limončelo. Jeksi i ja upravo smo smutile svoj, ali nakon što smo ga procijedile, jošmora stajati u frižideru tri mjeseca (je, kak da ne). Zasad mi više smrdi po jeftinoj votki (prokleti Vigor) nego limunima, ali možda se to s vremenom promijeni. Ili sam ja samo preosjetljiva na mrsku mi votku.
2. Dunje na sto načina! Doduše, stala sam na namazu od dunja i jabuka, a redovitu isporuku pite od dunje dobivam od stare majke, koja radije peče kolače nego da bijelo platno tka.
3. Sezona je ćimulica, raštike, mišancije! Od mišancije se radi pesto, a ćimulice se skuhaju na lešo pa začine s češnjakom, prepečenim komadićima pancete, limunom i maslinovim uljem.
4. Bundeva! Krem juha od bundeve s đumbirom i dalje je pri vrhu moje osobne top-liste, a ništa lošija nije ni pita od bundeve. Neka ih glupavi Ameri rezbare za Halloween, ja ću ih u slast jesti. Kad se samo sjetim da kod nas još ima ljudi koji misle da su bundeve isključivo napoj za svinje...
5. Pekmezi! Šljive i jabuke, a još malo pa će i domaće naranče. Nedjelja - festival palačinki.
6. Evo i jedan autorski receptić, ništa posebno maštovito, ali prigodno. Pod motom: "I jesen može biti šarena":
Na ulju se dinsta luk, pa se doda dosta nasjeckane pancete, lisnatog celera (kralj povrća!) i mrkvice te lovor. Kad omekša, ubace se pelati, pa malo bijelog vina. Kad se sve fino ukuha, ubaci se posebno skuhani šareni mladi grah i onda se to sve još malo krčka pa začini. Gotovo:
7. Kesteni i portugizac. Riječi su suvišne, probava upitna, ali užitak zajamčen.
8. Beru se masline. Osim što jednu turu svakako treba ispeći, brzo naručite svježe ulje od sestrične tetkine babe tamo negdje oko Šibenika. A tko nema izvor, neka se još sutra (srijeda, 18.) zaleti do Kaptol centra na festival maslinova ulja, gdje se svašta fino može degustirati i na akciji kupiti.
Tu ću stati.
ponedjeljak, 02.11.2009.
Rakijada u Humu 2: Biska uzvraća udarac!
Nakon 365 što dužih, što kraćih dana, vratila sam se na mjesto užitka - u Hum, na smotru domaće rakije. Da je isti ivent u Zagrebu, vjerojatno bi se zvao Bisk'experience Rakia Week Show powered by T-mobile. Sačuvaj Božo! Ista smotra događa se zadnje nedjelje u mjesecu listopadu, i svaki put (od čak dva) grijali su nas i rakija i sunce. Ona iznutra, ono izvana. Ovaj put ekspedicija bila je malo veća, ali ništa manje vesela. Dapače! Zapravo, sad se uopće bojim pisati o tome da ne privučem nepreglednu masu znatiželjnika iduće godine, što gradski trg u Humu veličine moja dva dnevna boravka ne bi podnio. Ali onda sam se sjetila da ovo čitaju samo moji probrani prijatelji s kojima se skoro ionako nikad za ništa ne mogu organizirati pa je sve u redu.
Prva stanica bio je Tinjan - međunarodni sajam pršuta!
Seoska veselica, velik šator, klupe, zabavno-glazbeni program, štandovi s hrpama pršuta i pršutove rodbine. Što ćeš više? Jedino ne shvaćam kako su navečer uspjeli dovući Severinu (i zašto, pobogu) nakon što je koji dan prije letjela po beogradskoj Areni u 185 glamuroznih kostimića i s vojskom plesača. Ali ako su platili pršutom, razumijem je. U općem šušuru nisam uspjela naći španjolski štand i ponuditi im jedan bubreg za šnitu pata negre, koja mi je jedna od većih životnih želja. Nakon kratkog plahutanja po sajmu i brzinske degustacije, traživši parkić i klupice gdje bismo piknikovali, smjestili smo se na jedinom prikladnom mjestu - uz ogradu groblja.
Iako sam uvjerena da bi Klarin debitantski domaći ajvar i mrtve dizao iz groba, to se ovaj put, srećom, nije dogodilo. Renatine pite, kozji sir, kukuruzni kruh, pršut, kobasa, čvarci... Sve smo to lijepo sahranili u želuce. A potom, u Hum... Put biske!
Za razliku od lani malo smo zadocnili, ali sve se stigne. I opet je sve bilo divno i opušteno i veselo i razdragano. Ljudi svih veličina, dobi, horoskopskih znakova i oblika ušnih resica minglaju se i migolje s čokančićima od stola do stola. Kojih je u stvari samo tri, tako da zapravo stalno cirkuliraš.
Smotra je natjecateljskog karaktera. Sudjelovati može bilo tko, samo treba smutiti dobru domaću rakiju i donijeti uzorak. Onda žiri iza zatvorenih vrata kuša uzorke podijeljene u kategorije i izbacuje kandidate krug po krug. Nešto kao Hrvatska traži zvijezdu ili Zvijezde plešu. Izbacivanje sve dok ne ostanu finalisti. Rakijoločna masa dotle čeka i ispija ispale uzorke (za 25 kn kupiš čašicu i onda po principu popij kolko ima i kolko možeš). U zalaz sunca je proglašenje, kad su svi već dobrano veseli i ujedinjeni u jedno. Nagrade su povelja, vjerojatno i slika u lokalnom glasilu te osjećaj ponosa i zadovoljstva - neprocjenjivo. I još nešto u prilog Humu - u njemu nema Bandića. Dok je u Tinjanu bio, vidla ja na televizoru, u sklopu akcije ''ja se tak malo španciram Rvackom na račun Zagrepčana, al se uopće neću kandidirat za precjednika, osim ak se kandidiram''.
Ove godine imali smo i rakijskog viteza, legendu Miru Petohleba, a djevojke su čekale u redu za slikanje s istim.
Imam osjećaj da sam manje popila ove godine i da je izbor bio mrvicu predvidljiviji (gdje je nestala rakija od vrškova bora, gdje medica s propolisom?), ali ne žalim se. I opet je naš narod pokazao zavidno umijeće u guranju svega i svačega u lozu. Kušalo se ruže, brusnice, šljive, šumskih plodova, rute, limunske trave, grožđa, životnog eliksira...
Uz još koju godinu za eksperimentiranje, mislim da mi je jedan od sljedećih ciljeva proizvesti vlastiti čudotvorni napitak i prijaviti ga na smotru, da i ja rakiju za trku imam. Pa i da ispadne u prvom krugu, popit će se.
Nakon fajrunta trebalo se ići jesti istarske delicije u obližnje seosko domaćinstvo Valter Kolinasi, u suradnji s riječkom rakijaškom sekcijom. No pripiti zagrebački kontingent odvojio se i samouvjereno obznanio da će sam naći put do konobe tek 6 km dalje, negdje u pustopoljini između Roča i Huma. Kobna pogreška. Mrak, šumski put, pustoš, lutanje, mnogi telefonski pozivi u pomoć, frustracije, nevjerica, odustajanje. Nadam se da nikad neću morati slušati što smo sve propustili. Utjehu i otrežnjenje smo našli na Učki, u legendarnom restoranu dobre hrane i prostojnih cijena, ali očajnog interijera Dopolavoro. Telac i krumpir ispod peke za nekih 60, 70 kn po obilnoj porciji - jako dobro.
A sad nazad u otužni jesensko-zimski zagrebački brlog oblagati se salom i čekati iduću godinu i još mnogo ovakvih divnih izleta i manifestacija.
I tko kaže da Istra nije hrvatska? Evo kako lijepih tradicionalnih hrvatskih suvenira nudi:
srijeda, 23.09.2009.
U komšiluku
Evo da i ja napokon stavim recku kod Beograda. Išlo se zapravo vidjeti posljednje trzaje dede Cohena (veličanstveno!), ali uspjelo se ponešto i u ralje ubaciti.
Na temelju jednoipoldnevnog landranja po gradu baš i nemam puno za reći o Begešu. Ne mogu reći da je grad nešto posebno lijep, ali atmosfera je živahna, kafići su non-stop puni kao i tu, pivo je bolje, a roštilj nenadopćiv!
Za početak, hvala Zvonki koja je preporučila korektan i odlično lociran hostel za ciglih 10 eura po glavi, a da ne moraš spavati s još 34 hrčućih ljudi u kasarna-stilu. Neću reklamirati naglas, pa ako ikoga nekad bude zanimalo, neka mi se privatnim kanalom javi i kaže lozinku ''hostel, bre''.
Sad će netko reći da je meni trava uvijek zelenija kod susjeda, ali nije tako. Dapače, baš sam nakon prelaska granice rekla Danijeli: ''Gle, kod njih trava nije tako lijepa i zelena kao kod nas.'' Elem, Jelen pivo je po prisutnosti i popularnosti nekakav ekvivalent Žuji, koliko sam shvatila. Za početak, uopće ne padam na propagandu Zagrebačke pivovare koja nam hoće isprati mozak identifikacijom boce Žuje i nacionalnog ponosa. Kaj god. Pivo je samo pivo. A ruku ispod lijeve sise, Žuja je loše pivo, na stranu lokalpatriotizam, patriotizam i sve te primjese koje zapravo nemaju nikakve veze s ispijanjem finog hladnog napitka na bazi ječmenog slada, hmelja i kvasca. Neki bi me sad proglasili četnikušom i veleizdajicom, ali Jelen je bolji. Nije žuhki, fino klizi, osvježava, lagan je i crispy, ne hlapi već nakon 5 minuta i, što me najviše zapanjilo - točeni je još bolji! Kod Žuje je točeno još gore od već dovoljno loše boce. Eto, to je moj sud. Probala sam i Lav, u boci, nije loš (još uvijek koplje ispred Žuje), ali inferioran Jelenu. Popularan je i Efes, koji po licenci rade tamo negdje u Srbiji, fini je bio, ali možda mrvicu prežestok.
S obzirom na to da cijenim i Sarajevsko pivo, optužite me da više volim pravoslavno i muslimansko pivo od dobrog starog katoličkog kojim je još Ante Starčević vlažio grlo, Stjepan Radić gasio žeđ, a Drele zalijevao pajceka, ali to je moj sud. Ipak, nije sve bolje od domaćeg - dva glavna slovenska svijetla piva, nećemo ih sad imenovati, meni su jednako tako nepitka, a to mišljenje nema veze s dnevnopolitičkim zbivanjima. Da proizvode odličan lager imena ''Urin Joška Jorasa'', ja bih ga probala.
Osim ekstaze pred trosatnim nastupom dede Cohena, vrhunac puta bio je ručkić u Znaku pitanja. Iako sam se naslušala legendi o srpskom roštilju, nisam pojela kile i kile mesine i nisam se ukrcala u leskovački voz. No tek mali kušani uzorak izrodio je vječnu i trajnu ljubav između mene i srpskog umijeća priprave mesa.
Krčma u Ulici kralja Petra 6 tajnovita imena Znak pitanja (vani piše samo ''?'') najstarija je u Beogradu (od 1826.!) i ima bogatu povijest. Unutra je malo starinski etno đir, a vani fina obična terasa.
Posluživao nas je ljubazni i susretljivi čiko koji se očinski brinuo da nam ničeg ne usfali, a došle smo sa stavom ''Evo nas tu prvi put. Možemo i želimo pojest. Daj nešto dobro.'' Počelo je s rakijicom od dunje koja govori i mrtve jezike. Zatim teleća čorba. Fina gusta, s pavlakom, povrćem i mekim komadima mesa, kiselkasta.
A zatim - otkrovenje! Leskovački uštipci.
Najfinije meso ikad jedeno. Takvu drvnoroštiljnu aromu u životu osjetila nijesam!
Srpska mućkalica! Savršenstvo! Gusto, jušno, savršeno sočni i meki komadi mesa, luk, poriluk... Servirano u finom integralnom hljepčiću koji istodobno jedeš.
Prije:
I poslije:
Sve to uz srpsku salatu i točeni Jelen. Za kraj, slatko. Čika je preporučio domaću suvu pitu. Danijela se odlučila za tufahije misleći da je suva pita suva. Ja nisam puno mislila. I tu smo naučile da srpski narod voli ironiju i da je suva pita u stvari varijanta baklave. Prefino.
Cijena? Mislim da je bilo stotinjak kuna po glavi. Neprocjenjivo.
Obilazak grada uključivao je i posjet kulturno-povijesnim znamenitostima. Nemalo me začudilo da mlad i ljubazan čuvar glavnog beogradskog groblja ne zna tko je Milan Mladenović. C-c-c. Ali za Jelenu Karleušu je jamačno čuo.
Drugo otkrovenje dogodilo se kad sam Danijelu napokon odvukla u bar jednostavna i neodoljiva naziva Rakia bar.
Koliko god me koncept oduševio, toliko me i razgnjevio. Dakle, riječ je o lancu malih ugodnih, ukusno, ali nepretenciozno uređenih kafića orijentiranih na rakiju (plus zasebni suvenir šop). Nude 130 vrsti. Zapravo, svega je 7-8 vrsti (šljiva, kruška, marelica, med, višnja, klek...), ali od svake se može birati između hrpe vrhunskih proizvođača, a kod šljive se čak može birati i starost, do 20 godina, kao viski. Sve to piše u lijepo dizajniranom i opsežnom meniju. Svaka rakija dođe u posebnoj čašici i uz svaku se dobije zalogajčić. Ja sam pila klekovaču i krušku, a dobila sam zdjelicu s mješavinom slanina, sir, marinirani šampinjoni, zrna kukuruza, masline. Da, bilo je sve odlično.
A zašto me to razgnjevilo? Kao prvo, smatram da je rakija hrvatski gastropotencijal broj jedan, pogotovo u kontekstu turizma i jestivih suvenira. Nema toga od čega Hrvat ne može napraviti rakiju. To govori osoba koja je u karijeri kušala i rakiju od jaglaca i šparoga. U potpunosti se slažem s kolegama gastroblogerima:
http://gastroblog.bloger.hr/post/knjiga-postanka-gastronomija/1009198.aspx
I zašto se mi kao takvi nismo dosjetili ovom konceptu? Jel treba biti toliki genijalac da se otvori graperija? Em bi ljudi rado dolazili srkati rakije i likere (primjer Cice u Tkalči), em je drukčije od ostalih birtija, em ima popratnu priču i velik potencijal, em je raj za dovođenje turista. Eh, da mi je bogat sponzor... Da, vidimo, kakva je konkurencija u Zagrebu... Ehm - nikakva? Cica je super mjesto, ali oni ne žive isključivo od rakija i imaju ih uostalom možda pet. Dobro, u Purgeraju je ponuda rakija izvanserijska, ali Purgeraj je nešto drugo. Svjetlost u mraku predstavlja novouređeni birc kina Europa, bila, probala, pohvalno, ali to je prefini i preupicanjeni prostor koji je istodobno i kavana i vinski bar. Izvorne graperije nalik srpskom Rakia baru jednostavno nema. A prostora na sceni zasigurno ima. Ili nek mi netko da hrpu para da ja to pokrenem, kad već sve moram sama, ili evo strizibube u uho nekome drugome s imalo mozga i dara da vrati dostojanstvo rakiji i opali šamar iritantnim cumpa-cumpa launđbarovima i mramor-mesing-ožujsko birtijama.
petak, 31.07.2009.
Ljetni top 10
Prevruće je za mudrolije i kontemplacije pa evo bez daljnjeg prtljanja mog popisa 10 najdražih ića i pića za ljetne mjesece, nasumičnim redoslijedom:
1. Lubenica i feta
Kako? Narezati lubenicu na bajtsajz kockice i po tome namrviti fetu (zanemariti luk sa slike). Skeptični ste, mrštite čelo i dižete obrve u položaj renatasopek? Tako sam isprve i ja, ali brzo sam se uvjerila da je ova kombinacija bogomdana. Instant osvježenje. A recept vidjela u Gloriji u intervju s Mladenom Petrićem. Njemu žena Grkinja pa je to jeo i spomenuo. I sad nek me netko napada da je čitanje Glorije glupo.
2. Roštilj
Dobro, roštilj nije ni lagan ni osvježavajući, ali ima li što ljepše od ležernog roštilja s društvom u prirodi dok je Zagreb poluprazan? I ja mislim.
3. Hoegaarden
Dakako, aksiom kaže da pivo uvijek prija, a po ljeti još više, ali ako neko pivo zaslužuje laskavu titulu idealnog ljetnog piva, to je belgijski Hoegaarden, kojeg ima čak i u mom Konzumu, a cijena varira oko 9 kn. Inače, Belgijanci su me podučili da je pravilan izgovor hu'hardn, s time da se ova dva H razlikuju, ali ne mogu ja to reproducirati. No bolje s tim izgovorom ne izlijetati javno jer sam primijetila da naše konobare beskrajno zbuni i kad Goesser izgovoriš pravilno, a ne gezer.
4. Gazpacho
Hladna španjolska juha od većinom paradajza, nešto manje krastavca i paprike, plus kruh, vino, ocat, začini, luk. Recepata na netu koliko hoćeš, vrlo jednostavno, a učinkovito, kako za vrućine, tako i za česte ljetne mamurlučiće.
5. Dinja i pršut.
Klasika. Spaja meni možda omiljeno voće i omiljen oblik zagrobnog života svinje. Idealno za čapkanje na balkonu predvečer.
6. Hladni roze
Navečer, balkon, kokošinjac, milina. Idealno ako se može spojiti s brojem 5 ili 8. Moji favoriti: Batič (ali košta), Bibich, Tomić. Još moram probati Zdjelarevića, za koji sam dobila preporuku.
7. Tzatziki
Opet grčki izum. Nešto između salate i namaza. U nedostatku grčkog punomasnog jogurta, moja kroatizirana verzija je očistiti i sitno nasjeckati (može i ribanje, ako se teži namazu) krastavac, pomiješati s čvrstim jogurtom, češnjakom, limunom, začinima i maslinovim uljem i dobro ohladiti.
8. Bruskete na sto načina
Ne da vam se kuhati? Natrpajte sve korisno što nađete u friđu (paradajz, paprika, inćuni, tuna, masline, kapari...) na zapečeni kruhac i hruskajte. Posebne pohvale Danči na nedavnim izvrsno brusketiranim brusketama!
9. Srdele/inćuni
Zna se da je sitna plava riba najbolja i najsočnija ljeti pa to treba iskoristiti. Marinada, gradele, salata... Evo ja danas kupila pol kile gigantskih inćuna pa ću ih samo malo uvaljati u brašno i popržiti na gril-tavi.
10. Salate u La salati
Ne, ovo nije sponzorska natuknica, ali moram podijeliti svoje oduševljenje novootvorenim jedinim pravim salatnim barom u Zagrebu. U dvorištu pokraj Mekdonaldsa u Jurišićevoj. Prostor rudimentaran, skučen i ne osobito privlačan, ali salate neodoljive! Friško, maštovito, slasno! Ima i kiša i pita i suflea i sendviča. Za sendvič s grilanom piletinom kuhar dotičnog piceka grila neposredno nakon vaše narudžbe! U vlasništvu dvojice ljubaznih, mladih i zgodnih Francuza (doduše, ostvarila sam kontakt samo s onim koji konobari), treba li vam bolja preporuka?!
A sad do devetog mjeseca moram okačiti ovaj natpis:
Osim što nažalost nije fishing, ali zvuči ljepše nego "gone busting my ass and baking my brain in NSB". Uplatite mi misu, može i crnu, da prođem to govno arhaičnog imena magisterij.
četvrtak, 09.07.2009.
Dvije morske vedute ili Za sreću je potrebno malo
Vjerojatno ste primijetili da se netko malo ulijenio što se tiče blogaških dužnosti i redovitosti. Recimo samo da zvjezdane konstelacije nisu na mojoj strani, podzemne vode su mutne, čakre mi se ugnjilile, a i recesija me zahvatila. (Čitaj između redaka: prevodim po kućama, lektoriram za pršut, dajem instrukcije za butelju, pišem za sir, recenziram za janjetinu, analiziram stihove za pečeno pile...)
No, okanimo se mrkih tema i okrenimo se ljetu. Guzica je osjetila Jadrana, nježna kožica opržila se, a želudac kušao morskih delicija (Zašto se nijedna pjevačica na hrvatskoj dens sceni 90-ih nije zvala Delicija? Kakav propust.)
Odredište prvo: Premantura
O, rte Kamenjače, najdivnija priobalna točko Istre, obožavam te! Tko Kamenjak još obišao nije, puno propušta. Preporuka: kamp Runke u Premanturi pa biciklom 10 min do Kamenjaka i izbjegne se plaćanje upada s autom. I zašto je hrvatski narod tradicionalno nesklon kampiranju, nek mi to netko pojasni. Još moram reći, ako već nisam, da i službeno postajem obožavateljica buzetskog piva Favorit. Jedinog domaćeg lagera s kukuruznom krupicom (neka me netko demantira ako griješim). I nekako je drukčije od većine domaćih piva. Ima to nešto, kako bih rekla... Okus! Nažalost, nisam ga primijetila u Zagrebu. I tu bih rado da me demantirate.
Patrola Okusnog Pupoljka ovaj se put zaustavila u Pomeru, mjestašcu nedaleko od Medulina.
Objekt: restoran Miramare, Pomer
Kako smo se ondje obreli: Htjeli večerati kao ljudi, u Premanturi sve izgleda prekonfekcijski i turistički, Medulin je katastrofa, Pula daleko i prevelika, a logika je bila da ćemo u obiteljskom restoranu u malom mjestu proći jeftinije.
Pojeli te popili: obvezatna biska (fina), odlični marinirani inćuni, miješane školjke na bijelo (solidna porcija, fine školjke, ali toč malčice beskarakteran),
jako pitak i fin kućni hladni chardonnay i za kraj ubojica šećernog lica, palačinke Miramare. Debela palačinka veličine moje nadlaktice punjena orasima i čokoladom, u obilnom vajnšatou. Kapitulirala sam, ali tako mi i treba kad su mi oči veće od želuca Vinka Coceta. Ocjena: 3/4
Ponuda: Ha, zapravo jadranska klasika, istarska podgrupa, ne može se reći da nudi nešto pretjerano originalno. Školjke, mekušci, riba, bifteci. Ali friško, korektno pripremljeno, lijepo servirano, po prihvatljivoj cijeni. Raduje da imaju i razne savure, rakovicu i da se nudi dobar izbor školjki. I ne siluju s tartufima sa svime i po svemu samo zato što se nalaze u Istarskoj županiji. Minus je sveprisutna pojava ćevapa i ražnjića na meniju, od koje mi se diže kosa na glavi, ali shvatit ću to kao ustupak germanskoj klijenteli nužan za opstanak na tržištu u mjestašcu s dva restorana. Ocjena: 3-4
Ambijent: Definitivno najbolji dio. Mir, tišina, malo mjesto, kamene kućice. Parkirati moraš na livadi ispred kuće stare babe koja je ljubazno rekla da nema problema i svesrdno preporučila restoran, u kojem je i sama nekoć radila. A poslije večere iskazala iskrenu radost što nam se svidjelo. Lijepa, prostrana terasa okružena zelenilom, drveni stolovi, lagana muzikica. Melem za dušu oštećenu vrevom i grajom napućenih plaža i turističkih središta. Ocjena: 4+
Posluga: Mlađa teta, ljubazna, nenametljiva, svrishodna. Optimalna brzina usluge. Nikakve pritužbe, ali niti išta za pamćenje. Ocjena: 4
Konačan sud: Vrlo okej za mirnu morsku večeru po normalnoj cijeni i osvježenje od bezličnih restorančića načrčkanih duž obale nekog priobalnog mjesta kontaminiranog turistima. Ništa manje ni više. U svojoj kategoriji dobiva solidnih minus 4.
Odredište drugo: Mali Lošinj
Super je zapravo taj Lošinj. Trenutačno je broj jedan na mojoj listi potencijalnih lokacija za život u penziji. Jer naime plan je čim dođu stari dani odjebat Zagreb, sivilo i besplatne tramvaje, podići pare od trećeg mirovinskog stupa, prodati zlatnu ogrlicu, filatelističku zbirku i nekretninu te zapaliti nekamo na more. Udisati čist morski zrak, živjeti polako i prirodno, saditi pomidore, raditi rakije, brati ljekovito bilje, igrati trešete i ćakulati u hladu s ostalim babama.
Za Lošinj guzica se uvalila u toplo gostoprimstvo Matka i Ane. Prednosti odmora s muškarcem koji ima vršu i ne libi se rabiti je više su nego očite:
A to onda zaVRŠI ovako:
Povratak s Lošinja i vožnja po Cresu odveli su do sljedeće Patrole Okusnog Pupoljka...
Objekt: gostionica Bukaleta, Loznati, malo selo u zaleđu blizu grada Cresa
Kako smo se ondje obreli: Bila ja s prascem prije 3-4 godine na janjetini, ostali oduševljeni, pa sad odlučila vidjeti jel se što promijenilo i počastiti ljupke lošinjske domaćine.
Pojeli te popili: Ovaj put je iznimno prošlo bez aperitiva jer se moralo brzinski lektorirati cijelim putem do Zagreba na laptopu na zadnjem sjedalu auta. Svakome porcija janjetine iz krušne peći, krumpira i luka, domaći kruh, kućna malvazija, salata i doviđenja, treba stići na trajekt. Prefino. Na osobnoj top-listi, janjetina broj jedan. Dobro, porcija bi mogla biti malo veća za 90 kn, ali dobiju se ok komadi i taman ti ne bude zlo. Toliko je fino da ću progledati kroz prste, odnosno janjeće papke. Ocjena: 5
Ponuda: Creska janjetina na sto načina, to je baza. Ali opet, ne onako rudimentarno da samo nabiju janjca na ražanj i vrte po cijele dane, puno više od toga. Ima još ponešto na meniju, ali nekako nikad ne uspijem primijetiti što. Sve domaće i slasno. Kućno crno i bijelo vino nabavljaju od Kabole, vrlo pohvalno. Mental note: idući put probati skutu i sir.
Ocjena: -5
Ambijent: Predivno! Želim se tamo udavati. Na kraju mirnog kamenog sela. Interijer ugodno rustikalan i starinski, unatoč opasnoti da se upadne u folklorni kičeraj, to je uspješno izbjegnuto. Prostrano. Velika terasa s drvenim stolovima u hladu, uz nju isto tako velik vrt s megaroštiljem. Ocjena: 5
Digresija: Jedan od problema vođenja gastokritičkog bloga konstantna je omašćenost i zamazanost ruku prilikom konzumacije jela koja treba zabilježiti okom fotoaparata. Gastrobloger u toj prilici sklon je popustiti iskonskim nagonima i ignorirati razum koji tiho šapuće da bi trebalo odložiti hranu na trenutak, obrisati ljepljive masne ruke i na brzaka škljocnuti fotićem, pa se onda opet vratiti njumanju... Mental note: nositi više vlažnih maramica na put, razmisliti o patentiranju posebnih gastrokritičarskih rukavica ili navlake za fotoaparat...
Posluga: Simpatična i neuštogljena, brza i efikasna usluga. Ocjena: 4
Konačan sud: Oaza mira i janjetine. Svakako posjetiti. Sjedni, pet.
No najveća sreća i trenutak spoznaje došli su izvan Bukalete, nedaleko od parkirališta. Ogomno stablo duda. Ničijeg. Prepuno zrelih plodova. Moj prvi susret s dudom. O, nebesa! Slatkoća smokve i sočnost breskve u tijelu velike kupine!
Jedino što njegova supersočnost kao posljedicu ima obilno krvarenje po rukama za čije je ispiranje potrebno bar 4-5 temeljitih pranja ruku. Ne ići žderati dud prije odlaska na spoj ili poslovni sastanak:
Nakon duda više ništa neće biti isto! Sve ostalo voće u mom srcu zauvijek će biti tek blijeda sjena loznatskog duda. Naravno, mozak mi je odmah izvrtio sljedeće scenarije: pekmez od duda, štrudla od duda, dudovac (liker od duda) - molim dobre ljude da podijele sa mnom informacije o postojanju i dostupnosti istih proizvoda. Zašto dud nema istaknutije mjesto na voćnoprerađivačkoj sceni? Zašto se nismo ranije upoznali? Gdje je najbliži dudo? Toliko je marginaliziran da Gugl na upis riječi "dud" uglavnom izbacuje samo slike Dudua. Dudo, vratit ću se!
Uglavnom, nekakva pouka današnjeg posta bila bi da kad je sve jadno i crno, a onda te razgali nekakva sitnica poput duda, shvatiš da život ipak nije toliko loš. Da parafraziram Hladno pivo: nemoj sve poslat u ud kad imaš s kim otić na dud.
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kajaznam. Zapravo me na ovo nagovorila ova tu. Zašto ne? Uglavnom, naći će se tu ponajprije teme iz gastronomije, enologije, primijenjene filozofije, ontologije, gnoseologije, lupetanja, ornitologije i dr. Riječju i slikom.
Linkovi
www.coolinarika.com
www.gastronaut.hr
www.gastro.hr
www.crochef.com
Fotkice